Tomislav Hrle

27.11.1970. Derventa

    04.08.1995. Lika            

9.GBR Vukovi

'Majko, tko bi se borio za Hrvatsku kad bismo svi mi nekamo otišli?'

Kad je zaratilo, ostavio je dobro uhodan kafić i uzeo pušku. Poginuo je u minskom polju, čega se jedino bojao.

Sestra Alisa imala je samo 13 godina kad je ostala bez starijeg brata. I danas osjeća da je izgubila pola sebe. Nedostaje joj ritam glazbe Rolling Stonesa i Jimmyja Hendrixa koji su upijali zajedno. Ta uspomena pomaže joj da danas jedini trenuci koji je uistinu zaokupljaju i raduju budu oni koje provede uz glazbu, jer je tada bliža bratu. Ima prekrasno dijete, dogodi se da i zaboravi na tugu. A majka Tilda, to je već druga priča.

Već je 17 godina na antidepresivima, otkako je stigao glas o pogibiji njezina sina Tomislava.

Izmicao smrti

– Zapravo, sve je teže. Kad idu godišnjice, rođendani, to je strašno. Vrtim taj film, koliko je prema meni bio dobar. Ostao je bez oca kao dijete, umro je od karcinoma i zato je uvijek bio uz mene, doletio kad je trebao, pomogao, ali jednom mi je rekao da se iz ovog rata neće vratiti. I opet bi odlazio... nikad uplašen, uvijek prvi – priča majka Tilda. Tomislav je poginuo u 25. godini, 4. kolovoza na području Perušića kod mjesta Trla.

Rođen u Derventi, od prvog se dana, kao 21-godišnjak, priključio postrojbama HVO-a. Imao je vlastiti biznis, kafić, no nije ga zanimalo: bio je prvi iz svog kraja koji se prijavio u dragovoljce, a obitelj mu je prebjegla u Hrvatsku.

 

Tri mjeseca te 1992. nisu znali je li živ ili mrtav, a bio je ranjen u Foči. Dok je prilazio kući na kojoj je izvješena hrvatska zastava, Tomislav i suborci upali su u zasjedu. Oko njega svi su pobijeni, mislili su da je i on mrtav, pa otišli. Teško ranjenog, iz Slavonskog Broda prebacili su ga u Zagreb. Nije prošlo mnogo i već je bio u Gospiću u 118. pukovniji.

– Bio je pun rana. Rekla sam mu: “Sine, idi u Zagreb, tamo imaš rođake.” “Majko, tko bi se borio kad bismo svi mi otišli”, rekao mi je – prisjeća se majka Tilda. Svoj ratni put nastavio je s 9. gardijskom. I opet je ranjen.

– Dolazio je pun gelera, sve je curilo iz njega, ali čim bi se oporavio, vraćao se. Imao je tad i djevojku, bila je to ozbiljna veza, zvala ga je da ode s njom u Ameriku, ali nije želio. Uvijek je veselo odlazio na ratište, a ja sam ga veselo ispraćala. Samo taj dan, kad je odlazio u Oluju, Tomislav se stalno okretao. Počela sam plakati. Kasnije sam otišla u bolnicu, slutila sam. Rekli su mi da je ranjen i da ga ne mogu vidjeti, da je prebačen u Rijeku... Sve samo da mi ne kažu istinu. Onda sam otišla u vojarnu i potražila zapovjednika. Izrazili su mi sućut. I dalje ne znam...

Dane Šop, zapovjednik izvidničke satnije Vukova, dobro se sjeća momka koji je u brigadu stigao pola godine prije Oluje.

– Bio je sjajan borac, nije se bojao metka, bliske borbe, ničega. Jednom mi je rekao da ga je strah jedino mine. Od mine je i poginuo – prisjeća se zapovjednik izvidnika, čiji je zadatak bio prići iza leđa dobro utvrđenom neprijatelju na položaju kod repetitora na Ljubovu, koji je vodio kroz minsko polje, u osvit Oluje dobro “zasijano”. Svoj zadnji korak Tomislav je napravio upravo u tom polju, od potezne mine poginuo je u trenu. Izvlačenje njegova tijela, nastavlja Šop, potrajalo je zbog konfiguracije terena: poginuo je u udolini po kojoj su s uzvisina fijukali meci, a odozdo je prijetilo minsko polje.

No, njegovi suborci nisu ga ostavili pa su ga sat i pol nakon pogibije uspjeli izvući preko brda do oklopnog vozila i potom do saniteta, gdje mu više nije bilo pomoći.