GENERAL BOJNIK  HRVATSKE VOJSKE

NIJAZ BATLAK  DAIDŽA

 

NIJAZ BATLAK - DAIDŽA 

" JA I KADA BIH HTIO MIJENJATI NACIJU,

TO BI SE ZVALO JEDAN CIRKUS ILI JEDNO LUDILO…”

U Americi upoznaje dr. Franju Tuđmana i izjavljuje kako vjeruje u njegovu ideju pomirbe svih Hrvata. Muslimane u Bosni upozoravao je na to što će se dogoditi, odvraćao ih od jugoslavenstva i pribojavao se i protivio hrvatsko-muslimanskom sukobu...

Na današnji dan 15.03. 1929. godine u Zvekovici pored Cavtata rođen je ratni general HV-a Nijaz Batlak koji se većinom koristio imenom Mate Šarlija Daidža…

Pred njegovim očima, partizani su mu mučili oca, zatim ga ubili i bacili u jamu. Daidža je bio i zatočenik u zloglasnom kakanjskom rudniku, a nakon bijega iz Jugoslavije, u Španjolskoj završava vojnu akademiju, nakon čega seli u Sjedinjene Američke Države.

Vjerovao u dobre hrvatsko-bošnjačke odnose

U Americi upoznaje dr. Franju Tuđmana i izjavljuje kako vjeruje u njegovu ideju pomirbe svih Hrvata. Muslimane u Bosni upozoravao je na to što će se dogoditi, odvraćao ih od jugoslavenstva i pribojavao se i protivio hrvatsko-muslimanskom sukobu. U Hrvatsku dolazi 1991. gdje je promaknut je u čin brigadira i postavljen za zapovjednika Sektora Dubrovnik. Početkom 1992. Daidža je postao zapovjednik pukovnije “Kralj Tomislav”, postrojbe HVO-a, s kojom je namjeravao preko Igmana deblokirati Sarajevo.

NIJAZ BATLAK DAIŽA GENERAL BOJNIK HRVATSKE VOJSKE I MARKO MUJAN
NIJAZ BATLAK DAIŽA GENERAL BOJNIK HRVATSKE VOJSKE I MARKO MUJAN
NIJAZ BATLAK DAIŽA GENERAL BOJNIK HRVATSKE VOJSKE SA PRIPADNICIMA SPECIJALNE POLICIJE
NIJAZ BATLAK DAIŽA GENERAL BOJNIK HRVATSKE VOJSKE SA PRIPADNICIMA SPECIJALNE POLICIJE

General HV-a i HVO-a, Nijaz Batlak, pseudonim  Mate Šarlija rođen je na današnji dan.

Rođen, odgajan i dozrio na zasadama Starčevićanstva spremno je kazivao:

,,Rodio sam se kao Hrvat i pokojni otac i moja pokojna braća, pa bih i ja htio umrijeti kao oni. Možda ne na onakav način kako su oni umrli. Ja i kad bih htio mienjati naciju, to bi se zvalo jedan cirkus ili jedno ludilo.”

Govorio je nekoć poznati Daidža.

Daidža je podrietlom iz istočne Bosne. U njegovim službenim dokumentima stajalo je da je rođen 15. ožujka 1929. u Zvekovici pored Cavtata.

Pred njegovim očima partizani su 1945. mučili njegovog oca Mehmeda, prijeratnog člana Hrvatske seljačke stranke. Potkovali su ga i takvoga ga bacili u jamu. Mladog Nijaza Batlaka poslali su u zatočeništvo u kakanjski rudnik koji je onda bio partizanski logor na zlu glasu. Biva zatvoren do 1956. godine u vojnom zatvoru u blizini Mostara.

O njegovom bijegu iz Jugoslavije, odlasku u Španjolsku gdje je završio vojnu akademiju, zna se jako malo.

U svakom slučaju 1991. vraća se u Hrvatsku  te se uputio u Sarajevo jer je želio organizirati obranu grada. Potom je s lažnim identitetom ušao u Crnu Goru, odakle je snimao neprijateljske položaje i pregovarao s mjesnim Albancima u Baru i Ulcinju.

Tada, u samom početku rata taj 67-godišnji “starac” sa završenom španjolskom vojnom akademijom, zapovijedao je hrvatskim jedinicama na južnodalmatinskoj fronti.

Prvi vojni angažman dogodio se na južnom području, u dubrovačkoj okolici i Čepikućama. Imenovan je prvim zapovjednikom južnog bojišta, a koncem listopada 1991. ga se promiče u čin brigadira HV-a.

Čuven je i njegov proglas hrvatskim borcima na tome bojištu:

»Nema povlačenja ni za milimetar.

Na svaki napad odgovoriti protunapadom i goniti neprijatelja do potpunog uništenja«.

Tko su ljudi koje je Tuđman pohvalio odmah nakon rata?…

Daidža, ili kako ga ovdje zovu »Bič Božji«, ne voli govoriti o sebi.

Kaže da najviše mrzi neprijatelja i novinare.

Odigrao je glavnu ulogu u “boju kod Čepikuća” na dubrovačkom ratištu.

Osnovao je dragovoljačke pukovnije “Kralj Tomislav”, kasnije preustrojenu u elitnu

HVO postrojbu “Ludvig Pavlović”, i “Crvenkapice”,

koja se kasnije preustrojila u elitnu HVO postrojbu “Nahid Kulenović”, čiji su bojovnici, njih 160, otvorili obruč oko Goražda i ušli u taj grad.

Jedna bojna iz te pukovnije kasnije se pridružila obrani Bihaća.

Sredinom ožujka 1992. godine promaknut je u čin general-bojnika HV-a, u kojem je i umirovljen. Nakon što je potpisan Washingtonski sporazum, vratio se u BiH, gdje je radio u diplomaciji. U Sarajevu je obnašao dužnost savjetnika za međunacionalne odnose u veleposlanstvu Republike Hrvatske.

Umro je od teške bolesti  30. 01. 1999. godine.

Pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoju uz najviše vojne i državne počasti.

 Zbog svojeg osvjedočenog domoljublja i iskazane hrabrosti Nijaz Batlak odlikovan je;

  • Redom kneza Domagoja s ogrlicom
  • Redom bana Jelačića
  • Redom Ante Starčevića
  • Redom hrvatskog trolista
  • Redom hrvatskog pletera
  • Spomenicom Domovinskog rata
  • Spomenicom domovinske zahvalnosti

U SPOMEN HRVATSKOMU ČASNIKU I PATNIKU

Nijaz Batlak - Daidža
Nijaz Batlak - Daidža

Ima ljudi koji se poput kometa odnekud pojave, bijesnu svojom pojavnošću ostave traga i odlaze ravno u povijest. Redovito su to, nekim važećim mjerilima, mali ljudi, oni koji svojim stilom i poimanjem smisla života prolaze mimo nekakvih konven- cionalnih normi i puteva životnih. Sud- bina im obično namjeni bumoću, tvrde zalogaje i podpunu trnovitost. Puno više od ovoga, u svom je oporom životnom tijeku izkusio Nijaz Batlak, general Hrvatske vojske, častnik dostojan ovog naziva u punini značenja, hrvatski emi- grant i sudionik bleiburžke tragedije.

Ja, evo vidite, ne živim u hotelu, već u podrumu, prebolio sam za godinu dana tri puta upalu pluća, ne jedem bolje od vojnika, ne spavam u boljem od njih, nisam odjeven bolje od vojnika, jer bi me bilo stid toga vojnika, a i Boga.

Rekao je to u razgovoru za Imotsku krajinu, dok su ga njezini novinari pohodili u ljutom kršu hrvatskog juga. Njegova će vojnica ostati u dužem sjećanju četničkim okupatorima, napose u legendarnim Čepikućama. Daidža je bio djelatnim vo- jnikom više od pola života, u domovini je ustrojio, svakako najstegovniju postrojbu -1. dobrovoljačku pukovniju, Kralj Tomislav, u okviru koje je čitava jedna bojna Muslimana prisegnula za Hrvatsku, puno prije žalostnog rata u Bosni.

Dogodilo se to usred, za nas psiholožki važne, crvene Makarske. Životna mu je želja bila zapaliti krijesove od Vrana do Jahorine i Trebevića, pa onda

dalje: "dok je naše"... Nije mu se dalo, on je to kao stegovni častnik prihvatio, no intimno u njemu to nije moglo prihvaćeno biti..

Roden, odgajan i dozrio na zasadama starčevićanstva spremno je kazivao: "Rodio sam se Hrvat i pokojni otac i moja pokojna braća pa bih i ja htio umrijeti kao oni. Možda ne na onakav način kako su oni umrli. Ja i kad bih htio mjenjati naciju, to bi se zvalo jedan cirkus ili jedno ludilo."

Nije umro kao oni, vanjskim mu je znacima smrt dostojno obilježena, no umro je izši- ban tragičnošću životne drame svoje obitelji, pun tuge zbog prežalostne činjenice hrvatsko-muslimanskog ratovanja i hude sudbe Bosne ponosne. Umro je i s tugom u srcu zbog svih onih nečastivosti i hohštapleraja ratne mizerie s kojom bi - da je po njegovu - bilo prekriženo još na samom početku svete borbe za hrvatsku Neovisnost i njezinu Slobodu.

Idealisti poput Daidže ne umiru, oni postaju nacionalnom baštinom i sustolnicima u hramu Pravednika.

INTERVIEW

ŽIVOT ZA HRVATSKU

Razgovor s general-bojnikom Nijazom Batlakom Daidžom, ratnikom-povratnikom koji je hrvatskoj državi darovao više od pola stoljeća svoga života

NIJAZ BATLAK DAIŽA GENERAL BOJNIK HRVATSKE VOJSKE
NIJAZ BATLAK DAIŽA GENERAL BOJNIK HRVATSKE VOJSKE

S dvojicom državnika, koji su ga dočekali na zagrebačkom uzletištu Pleso

(jer je doletio na svoju ruku, bez ikakvih papira«), general-bojnik Nijaz Batlak  Daidža ušao je u Hrvatski sabor 8. veljače 1991. godine. Dogadaj je značajan utoliko što je označio povratak ratnika koji je hrvatskoj državi darovao više od pola stoljeća svoga života. I, kako je u ratu prije domovinskog naučio »čistiti oružje i tući neprijatelje, ratnik-povrat- nik Daidža krenuo je odmah na posao, na teren od Prevlake do Gospića i Save. Obavljajući dužnost zapovjednika Prve dobrovoljačke pukovnije Hrvatske vojske Kralj Tomislav, postao je generalom koji, uz to, riječima, iskustvom i mudrošću magično privlači mlade.

Premda tvrdi da je na njemu najveći teret generalski, on je general i dok govori, samo što se u njega riječi otimaju, klize i zaokreću od zapovijedi prema blagosti. Pa i kada je razljućen pita- njem kojim sam ga pokušala »otvoriti kao čovjeka - napustio na trenutak stol za kojim se ispovijedao za Hrvatski vojnik, vratio se stišan, ali koreći tako da to sliči isprici.

»Eto, kakvi ste vi novinari. Da gradim pola novog Zagreba, a nosim ispod pazuha kutiju cigareta umotanu u krpu, vi biste me pitali što to nosim, a ne što ra- dim!<

Od njegovih je pitanja najčešće bilo je li završena konferencija, a iščekivao je sljedeće. No, budući da ne razgovara ne- go zbori, i da sve što upućuje od sebe do- biva širinu, kao da je željno disanja, učas je oko nas okupio slušatelje, daka- ko mlade, koji su, štoviše, pitali za do- puštenje da izbliza čuju svoga generala.

 

HV: Gospodine generale, s lakoćom opčinjavate mlade!

Kako neću, kada im govorim istinu, otvaram dušu. S njima nikada neću iz- gubiti dah govora. Pametni su, bistri, ne- go lijeni, bolan. Idu po kafićima pa gle- daju u koje je kraća suknja.

 

HV: No, ipak, upravo Vi tvrdite da je ovo vrijeme mladih.

Jeste, ali im treba otvoriti vrata. Ka- da naši mladi dodu u 40. godine, nisu ništa.

Mi im nismo dali da udu u život Hrvatske a s 40 godina im je kasno da počnu učiti.

Ja vidim Hrvatsku samo u mladima. Mnogi stariji, koji su udarili monopol, govore da mladi nisu dobri, a jadni mladi toliko su naivni da nam ne znaju zalijepiti koju i reći vaša smo škola. Svako zlo, koje su naučili, naučili su od nas starijih, nisu od mladih. Nije mene dijete naučilo pušiti nego sam kroz ključaonicu gledao oca dok je pušio, pa sam

mu sutradan ukrao cigaretu i zapalio. Danas pripadam zalasku jednog doba. Toga sam svjestan, a trebali bi biti i

dru-gi. Došlo je vrijeme da pripremimo naše mlade i da zauzmu naša mjesta jer će nam za godinu-dvije trebati kolica. Mladost se mora uključiti u evoluciju svoje domovine, mora ostvariti naše započeto djelo.

Ako mladi to ne budu htjeli, najbo lje je da se mi stariji poubijamo sami, jer tada nećemo imati domovinu. Gdje nema mladosti, nema države

HV: Spomenuli ste evoluciju, a ne rat u kojem smo.

Da, a to je popravak starog i gradnja novog, prije svega, fakulteta. Jer ka da govorim o našoj mladeži onda mislim na inteligenciju, moral, vjeru, na pro- gres i sve što je lijepo. Naši mladi mora- ju najaviti rat bezboštvu i nemoralu. Bez toga, to se onda zove demokratski kupleraj. Nećemo to. Hoćemo naše čestite djevojke. Ako one nisu takve, kakva će im biti djeca? Tu se nacija gradi. I zato, dabogda ovi mladi bili bolji od nas a nji- hova djeca bolja od njih! HV: Možda, prije svega, sretniji.

Naravno. Ne može se biti sretan s puškom u ruci, ali s njom se brani Hrvatska. Potom, mladi moraju početi čistiti sve što im je iza leda, uključujući i mene. Neka odu na Starčevićev grob i zakunu se da će biti onako kako je on govorio i pisao a ja ću im tada oprostiti svoju krv. Umrijet ću dobrovoljno za njih, za našu Hrvatsku vojsku, za naše buduće generale. Ja ne želim hrvatsku državu bez mladeži. Gdje nema djece, nema kuće, gdje nema mladosti, nema države. Mi stari nismo hrvatska država, nego su to mladi. Oni, njihova djeca i djeca njihove djece izgradit će nezavis- nu državu Hrvatsku.

HV: Zapravo, pretpostavljate li koliko ste okupili oko sebe mladih? 

Oko sebe nijednog a oko Hrvatske znatan broj. Meni ne trebaju mladi. Sto će mi? Da se svadam s njima? Ali, moram priznati da smo mi njihovi zapovjednici gordi na njihova djela. Dok živim, neću dopustiti da netko nagazi na kosti i krv te djece a ja ću umrijeti kako ja hoću. Nikada u životu nisam savio ši- ju, ni bogu ni ćaći, ali ću je saviti sada ovoj našoj mladeži.

HV: Jeste li se nekada uplašili u životu? 

Kod mene je davno umro strah. Ali, uplašio sam se, kako ne!? Kada mi je Bog podario život, tek onda sam se upla- šio. Uplašio sam se poslije nesreće koju sam imao i poslije granata koje su padale oko mene pa drugi ginuli a ja ostao. Nekada kao da nema Boga, odnosno nekada kao da Bog nije pravedan: uzima mlade a mene ostavlja.

U onom sam ratu bio ranjen 20 puta, u našem pet puta. I to je kriv Bog, nisu granate. Čopa me pomalo, umjesto da me odjednom frkne. Stoga, kad neki kažu: Ima Boga, ja dodajem: ima bacača. To znači, ako ne kazni Bog, opalit će mina, strojnica...

 

Idemo dalje

 

HV: Hočete li ukratko izreči svoj odnos prema Srbima?

Nacionalne osobine Srba su: pljačka, silovanje i ubojstva. Oni i u svom zavjetu imaju: Ko se ne osveti, taj se ne posveti. Srbi i četnici ovo rade iz povijesti kojoj su se vratili.

Oni ne idu naprijed. Oni pričaju još o Kosovu a mi ne pričamo kako je Stjepan Radić jeo drvenom žlicom. Mi idemo naprijed. To će nas spasiti. A oni će biti prosjaci koji će živjeti od svoje lažne povijesti, kao što su i živjeli. Mi ne. Ali mi ne možemo o nama pisati. Nemamo na to pravo. Neka to narod kaže. Međutim, mi moramo reći jedno: gdje, zašto i kako su stradala naša mlada braća. Moramo se ispovijediti.

HV: Pokušajte to učiniti sada, u Hrvatskom vojniku.

Ne može se vječno živjeti s puškom u ruci. To je jako težak život. No mislim da napadi na Hrvatsku neće prestati, da će biti lokalni: negdje će buknuti, pa prestati, pa opet negdje drugdje buknuti pomalo, sve dok ne nestanemo, jer mi nekome smetamo Zato mladi trebaju skočiti, da mi ne bismo nestali i da se o nama ne bi pisalo kao o jednom pleme- nu. Mene ne zanima što rade Unprofor UN i Srbi, mene zanima što mi radimo. I, ako mi izborimo svoje, svatko će nas priznati. Ako nam to drugi izbori, onda će reći:

Daj da ti ja budem tutor! Siti smo mi toga. Mi hoćemo biti svoji na svome ili neka nas ne bude. Mi hoćemo svoju hrvatsku državu i vjerujem da će je mladi obraniti i izgraditi.

 

HV: Za kakvu se hrvatsku državu zalażete?

Opisat ću je s pet riječi: imamo naše zakone, tko hoće da ih poštuje, tu je, tko neće, napolje iz zemlje ili u zemlju, uk- ljučujući i mene, pa neka izvoli delija što voli. Jer, ako sada ne obranimo hrvatsku državu, nećemo više nikada.

 

Generalov testament

HV: Gospodine generale, kada je započela Vaša borba za Hrvatsku?

Prije 52 godine, odnosno 1934. godine, kada je moj otac otjeran u lancima iz Cavtata u zatvor u Cetinju, zbog

ubojstva ondašnjeg kralja Aleksandra, iako moj otac nije imao s tim ništa. Tada je počelo moje razmišljanje, a jednom sam i pitao oca zašto mi Hrvati nemamo svoju vojsku. Znači, ako sam ja kao dijete mislio na to, onda su stariji morali misliti još ozbiljnije.

Ali, eto, došla je '41. godina, u kojoj je hrvatski narod za šest dana rastočio jednu državu - prostitutku Jugoslaviju. Tada su se pokazale svijest i volja hrvatskog naroda. Tijekom toga rata naša je vojska bila primjer, nisu joj bili dorasli ni japanski samuraji, a kriva je bila politika. To je ono što je ostavilo crnu mrlju na hrvatskoj vojsci iz toga rata, koja nije izgubila nijednu bitku, ali je

 

HV: Hoćete li ukratko izreći svoj odnos izgubila rat. Ta je vojska bila spremna ratovati još 30 godina. I uopće, Hrvati mogu ratovati do posljednjeg daha, ali Hrvatska ne bi mogla preživjeti još jed- no tzv. oslobadanje. Jer nas je uništilo oslobadanje a nije rat. Mislim da su hrvatski komunisti najbolje osjetili što je Jugoslavija. Do Kominterne u Rusiji morali su ići preko Beograda. Znači, bio je to srbokomunizam.

To mi nećemo. Mi hoćemo hrvatsku državu i čistu časničku elitu, koja neće imati hipoteke prošlosti.

 

HV: Sudjelovali ste u drugom svjetskom ratu, proživjeli ste ga, proživjeli ste i emigraciju, tj. kalvariju, kako Vi to ka žete. Gdje ste sve i kako ste živjeli?

- Prvo ću Vam reći ovo: danas bih otkazao poslušnost Predsjedniku Republike, kada bi zapovijedio da idemo iz do- movine napolje, na našu drugu kalvariju u povijesti.

Al' on to nikada neće zatražiti jer zna koliko je velika naša nesreća što nam je Pavelić dao.

»Ajmo se povlačit! Pola milijuna ljudi... pa kada smo izašli van, povukli za sobom još dva i pol milijuna iz domovine i stavili Hrvatsku na raspeće: pola tamo, pola vamo.

To više nikada i nikome nećemo dopustiti, kao što nećemo dopustiti ni da se netko prepucava preko mrtvih da bi posvađao žive. Emigrirao sam u mrtvačkom sandu- ku, koji su utovarili na jedan brod, i do- bio upalu pluća u frižideru. Bio sam malo u Španjolskoj, malo u Portugalu, Maroku, Libanonu, malo u Americi..., bio fizički, a dušom uvijek ovdje.

 

Bio sam više vani nego u domovini. I koliko god da sam bio, opet ne znam jezik govoriti, i opet se ne znam vode napiti kao ovdje. Ja sam ljubomoran na svakoga tko voli ovu državu više od mene. A svatko će je voljeti koliko i ja ako ode vani i živi u tudem svijetu, što ja kažem, pasjoj zemlji. Teška je to sudbina: biti vani i želiti svoj narod, a ne smiješ doći. Sada sam došao. Nema boga ni zapovjednika koji će me istjerati odavde. Mogu biti klošar, mogu spavati na željezničkoj postaji, ali ne bje- žim više, jer umirem u svojoj domovini.

Ni Udba mi nije mogla ništa. Zapravo, nije meni, ali mi je kidnapirala jedinca 1973. godine u Americi i dovela ga u Jugoslaviju. Udba njega, a ja lijepo opkolio ambasadu, pa pohvatao njihovu djecu i žene, i poručio: Ako mi ga ne vratite u roku 48 sati, sve ću ih pobiti!. I vratili su mi ga. Izvolite, bila je greška«, rekoše. I moja je bila greška, odgovorio sam.

 

HV: Kada bih Vas upitala za Vašu sudbinu, što biste rekli?

Kakva sudbina? Najljepši i najsret- niji dan u životu bio mi je onaj kada sam popio dvije litre rakije pa se preksutra probudio. Ne možeš misliti, pijan si, ne- go spavaš. Stotinu raznih filmova vidio sam u tom snu. Sve drugo na javi bilo je užas. Privatno nisam imao ni želja ni radosti. Ja ne živim za sebe. Meni je dosta cigareta, malo kruha i sira, i više ne- mam što izgubiti. Prije 50 godina zakleo sam se Bogu i narodu da ću umrijeti s bombom i puškom u ruci. I, ako umrem drukčije, bit će me stid pred Boga izaći. Drugo, napisao sam testament: ako umrem u bolnici, da me bace u smeće; ako umrem s puškom, da me pokopaju kod mojih, jer i oni su tako pomrli. I, ako bude kako ja hoću, završit ću na Starčevićevu grobu, onako kako je on rekao: Hrvatima dvije vjere.

 

HV: Vaš sin Nikola živi u Washingtonu. Imate li koga u Hrvatskoj?

-Da, sin mi živi tamo i stalno je u kontaktu s našom čistom hrvatskom kla-som. Ne znam tko je veći blento, on ili ja. Odveo je iz Varaždina u Washington jednog našeg vojnog invalida. Ali i taj je invalid blento. Dobio je protezu, a

nezadovoljan je jer hoće protezu s jednim prstom da može pritiskati obarač. E, sada Nikola vodi u Washington jednog slijepca.

Neka, nek se trsi. I, ne bude li Hrvat kao otac, proklet bio. Opalio sam mu šamar samo jednom u životu, kada je proslavljao maturu a nije se sjetio da mi javi da će ostati cijelu noć. Kada je došao ujutro, ja pljus. Eto, rekoh, »da se zna tko je gazda u kući. Neka mi op- rosti, ali i tada sam ga prokleo. Rekao sam mu: »Dabogda da se ti oženio, pa imao djecu, pa ćeš vidjeti što znači biti otac. Od toga nema ništa gore. Revolucionar ne može biti netko tko ima ikoga svoga. Mora biti samac, da nema nikoga tko će plakati za njim i za kim bi on mogao zaplakati.

 

U Hrvatskoj nemam nikoga. Ostale su mi još dvije sestre u Sarajevu, ali ne smijem reći kako se zovu jer će ih ubiti. Kao da ih nikada nisam ni vidio. To je živa želja, imaš nekoga a ne možeš ga dohvatiti.

Tako je bilo i s mojim narodom. Još u 65. godini života plakao sam u emigraciji. Isplakao sam se i više nemam suza. Zapravo, lažem. Kada govorim vojsci, starijima, sve je u redu, ko grom, a čim zadem među mlade, suze mi idu odmah na oči. Znači, imam suza. Drago mi je što ih vidim, a strepim za njihovu budućnost.

 

HV: Je li Vam uopće ostalo nešto od Vaše obitelji?

 Ostale su mi slike oca i majke u konavoskoj nošnji i dva-tri groba. Za druge ne znam, a to nije ni bitno.

Zemlja je zemlja.Od rodne kuće u Zvekovici zatekao sam ljetnje kino. Nema krova, ni pola zidova. Neka nema kuće, neka nema ničeg, to mi je baš svejedno, ali neka je došla sloboda. Sada mogu reći da su ovaj intervju i snimanje moje »Sudbine. za HTV početak moga kraja. A znam da ću se popeti u raj jer u paklu više nema mjesta, kao što ga nema ni za svece na kalendaru.

HV: Zamolila bih Vas da se vratimo na početak, na ono što Vas je odredilo kao čovjeka.

- To je ono: gdje si i kada roden itd., je l'?

Otac mi je iz Mostara, majka iz Velikog Ogradenika kod Ljubuškog a ja sam roden u Konavlima.

Kao dijete bio sam živahan, kako se to danas kaže. Razbijao sam prozore na školi jer je nisam volio. Išao sam dvije godine u prvi razred osnovne, a jadna majka, da bi sprala bruku s mene, hvalila se kako njen sin utvrduje gradivo. Išao sam na popravni iz vladanja. Eto, kakav sam bio. Degenek (batinanje) dobivao sam svaki dan, ili u školi ili kod kuće. Od toga sam bio osloboden samo nedjeljom.

Bilo nas je osmero djece u obitelji. Otac je radio na željeznici. Ujutro smo oblačili ono što smo navečer skidali, što je majka preko noći oprala i ispeglala. Bio sam sirotinja i ne dao mi Bog da to zaboravim. Ja ne znam biti general. Ne znam hodati po Zagrebu, šepam po gradu a šepam jer sam obuo gospodske cipele. Spavam s kravatom, jer ako je raz- vežem, neću je znati svezati.

Ne dao mi Bog da budem gospodin. Ne želim na veliku porciju. Nikada u životu nisam jeo što sada jedem. Kada me konobar upita: >Bečki, pariški, zagrebački...?«, ja ga s čudom gledam i pitam ima li graha bez mesa.

To je moja originalnost. Ne dao mi Bog biti gospodin i biti na velikoj porciji. Onda bih se tek strašio pred Boga izaći. Dabogda ja bio najveći prosjak a u slobodnoj hrvatskoj državi. Naš je narod dobar. Dat će mi svatko šnitu kruha i malo sira.

HV: Cime ste trenutačno zaokupljeni?

Velikom brigom za mlade. Umoran sam od života a ne od borbe. Ne mogu spavati, patim se u krevetu. U ove dvije godine nosio sam rat, i svoj šećer, i teški artritis, i teške rane. Ponosan sam sâm na sebe. Zar može živ čovjek toliko izdržati. Toliko duševne patnje, toliko raz- aranja, toliko neistine? Ali, kao razborit Hrvat koji se sada ispovijeda, ja opraš tam svakome a meni ne mora nitko. Kakav bih ja bio Hrvat kad ne bih oprostio pred smrt?

HV: Postoji li netko tko bi Vam imao što oprostiti?

Bog, što sam od sebe i svog sina uzeo pa dao.

NIJAZ BATLAK DAIŽA GENERAL BOJNIK HRVATSKE VOJSKE
NIJAZ BATLAK DAIŽA GENERAL BOJNIK HRVATSKE VOJSKE
NIJAZ BATLAK - DAIŽA - GENERAL BOJNIK HV
NIJAZ BATLAK - DAIŽA - GENERAL BOJNIK HV