Hasib Alibegović Ale

ODLIKOVANJE

REDOM HRVATSKOG KRIŽA

za sudjelovanje u Domovinskom ratu osvjedočeno teškim ranjavanjem

“Glavni faktor obrane Dubrovnika bili su srce i ludost”

Hasib Alibegović - Ale

Ovih dana obilježavamo mnoge obljetnice iz prve polovice 90-ih zbog čega su, nepravedno, zanemareni uspjesi koje su Hrvatska vojska i policija postizale u proljeće 1992. godine u oslobodilačkim operacijama dubrovačkog zaleđa. U rubrici „Priče ratnika“ danas prenosimo razgovor s ratnim pomoćnikom zapovjednika Specijalne jedinice policije „Grof“ PU Dubrovnik – Hasibom Alibegovićem poznatijim pod ratnim nadimkom „Ale“.

Kao 100% hrvatski ratni vojni invalid iz Domovinskog rata i dalje ste aktivni u promicanju vrijednosti Domovinskog rata kao predsjednik udruge Specijalne jedinice „Grof“ Dubrovnik. Otkuda motivi za aktiviranje i osnivanje udruge?

Svjestan problema s kojima se hrvatski branitelji danas susreću u društvu pokrenuo sam udrugu u Dubrovniku. Ciljeva je mnogo, a svakako bih istaknuo da pomažemo nekadašnjim suborcima u današnjoj borbi s birokracijom za ostvarenje prava koja imaju. Pokušavamo na razne načine vratiti dignitet tim ljudima, a kao jednu od važnijih aktivnosti istaknuo bih kako je Udruga ostvarila suradnju s profesoricama povijesti Tihanom Magaš iz Zadra i Lovorkom Krajnović Tot iz Vukovara s ciljem održavanja edukacija učenika srednjih  škola i zainteresiranih skupina o ulozi SJP „Grof“ u Domovinskom ratu. Kroz radionice i edukaciju učenici će se upoznati s poviješću kraja iz kojeg dolaze i ulozi specijalne policije, ali i ostalih postrojbi u Domovinskom ratu. Cilj nam je i razvijanje i njegovanje kulture sjećanja, ali i prenošenje stečenih znanja, informacija i vještine na druge generacije. Udruga je aktivna i na prikupljanju povijesne građe i izradi monografije o ulozi SJP „Grof“ u Domovinskom ratu.

Kada je rat počeo imali ste tek 19 godina, kako je to izgledalo?

Kada ste shvatili da počinje rat?

Do jeseni 1991. radili smo uglavnom na zadaćama osiguranja važnijih osoba koje su dolazile u Dubrovnik te osiguranju granica prema Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. U devetom mjesecu 1991. na granici s Crnom Gorom počele su čarke. Istog mjeseca sudjelovali smo i u akcijama zauzimanja objekata JNA na tom području – obavještajnog centra Ruta na Pelješcu, vojnog kompleksa na Orebiću i vojarne Žrnovo na Korčuli. Kada je 1. listopada 1991. počeo opći napad na Dubrovnik počeli su za nas dani pakla iz vedra neba. Po našoj bazi počeli su tuči iz BiH, ali i s ratnih brodova. Mislili su da smo gotovi kroz 3-5 dana. Našli smo se u složenoj situaciji gdje smo napadnuti s kopna, s mora i iz zraka. Našli smo se u situaciji gdje smo malo po malo gubili teren i kupovali vrijeme nadajući se da će međunarodni faktori utjecati na to da se prestane s napadima na Dubrovnik. Međutim svijet je pustio da to prođe, a mi smo krivci što je svijet kad-tad morao reći dosta je.

Koji su za Vas najteži trenuci u obrani Dubrovnika?

Od 8. do 12. studenog imali smo najgori period kada su nam padali položaji već vrlo blizu grada i utvrde Srđ. Poznato je da tko drži Srđ ima Dubrovnik na dlanu. Neprijatelj je došao na Bosanku s istočne strane, a sa sjeverne pred Strinčjeru gdje sam se ja borio i to mi je bio najteži položaj u ratu. U noći s 11. na 12. studenog išli smo na Strinčjeru, a da nismo ni znali tko ga drži i jesu li ga već zauzeli. Na svu sreću nisu bili, jer da su je zauzeli bio bi to teški masakr. U jutarnjim satima zauzeli smo položaj. Odlučio sam koje ćemo strane pokriti i pravac povlačenja. Kada su otkrili da smo tamo nastala je kanonada. Kad netko kaže „palo je 100 granata“, nama je na 10 metara u pola sata palo 100 granata. Svi koji su ratovali na dubrovačkom bojištu znaju da je to pogibeljno jer nemaš zaklon i lakše je stradati od kamenja nego od gelera. Na tom položaju poginuli su dečki iz HOS-a i HRM-a. Odbili smo 3 napada i više nismo mogli pružati otpor te sam zapovjedio povlačenje. Moja skupina izvukla se kroz naše minsko polje prema magistrali. Najgore od svega mi je bilo što nismo uspjeli izvući tijela poginulih suboraca i prijatelja.

Kako nakon toga zadržati moral i nastaviti se odupirati? Koji je faktor odlučio da se Dubrovnik odupre i obrani?

Glavni faktor bio je čovjek, srce, ludost. Borba za svoj život, za druge ljude. Borba za slobodu. Nakon toga već smo se počeli spremati da će doći do uličnih borbi u kojima bismo opet mi bili u prednosti jer što smo mi bili bliže njima nije bilo granatiranja kako oni ne bi tukli po sebi. Tada ipak dolazi do nekakvog primirja i pregovora u kojima oni traže da se povučemo iz utvrde Imperijal na Srđu. To pokazuje da su i oni imali velike gubitke. Tada su naši shvatili da oni nisu zauzeli Srđ te odlaze u tvrđavu Imperijal i utvrđuju se ondje. Kada je počeo najjači napad na Srđ nisam bio u gradu već sam zajedno s nekolicinom suboraca gliserima prebačeni do Stona te smo trebali pomoći u osnivanju pukovnije Kralj Tomislav koja se osnivala u Vrgorcu pod vodstvom Mate Šarlije „Daidže“. To sve se odigralo temeljem zapovjedi Kreše Mandića koji je u kolovozu bio zamijenio zapovjednika Topuzovića. Kada smo se na naše inzistiranje vratili u Dubrovnik došlo je do ponovnog postavljanja Ileta Topuzovića za zapovjednika, a ja sam imenovan njegovim pomoćnikom

Ovih dana prisjećamo se oslobodilačkih akcija i operacija na dubrovačkom ratištu u kojima ste sudjelovali kao pripadnik Specijalne jedinice policije „Grof“.

Naša postrojba imala je tri grupe. Kada smo krenuli iz grada, moja je grupa bila zadužena za čuvanje baze. Tog 26. svibnja 1992. godine jedna je grupa ušla u Mokošicu, a druga u Komolac. Bio sam tužan što sam morao ostati u bazi, ali i sretan jer smo napokon krenuli. Tu moram istaknuti i činjenicu da nam je pomoć pružila Specijalna jedinica policije „Ajkule“ iz Rijeke. Oni su u grad došli 13. ožujka 1992. prevođeni Marinom Jakominićem kao osiguranje Josipa Kukuljana koji je postao načelnik PU Dubrovnik. Došlo je njih pedesetak i oni su s nama išli u oslobodilačke akcije. Ja sam se uključio 27. svibnja kada moja grupa ulazi u Orašac te pretresamo okolno područje i vršimo osiguranje oslobođenih područja.

Uskoro je uslijedilo oslobađanje šireg područja oko položaja Golubov kamen. Po čemu se on isticao i zašto je bio bitan?

Magistrala je prije išla kroz Komolac i Mokošicu i to je bila veza Dubrovnika s ostatkom Hrvatske. Iznad Rijeke dubrovačke bio je od 1. listopada 1991. postavljen mitraljez kojim su oni praktički držali Dubrovnik blokiranim. Iako je taj položaj Golubov kamen na području Bosne i Hercegovine ta činjenica dala nam je legitimitet da uđemo u oslobađanje tog područja. Osvajanje Golubova kamena samo po sebi ne znači ništa jer je to brisani prostor i položaj koji je nemoguće držati ako nemate zaleđe. Dobili smo zapovijed da iz tog razloga oslobodimo sela Kalađurđevići i Vukovići.

U tim ste akcijama teško ranjeni. Možete li nam opisati okolnosti Vašeg ranjavanja?

Dio Specijalne jedinice policije „Grof“ koji sam vodio je zajedno s dijelom 163. brigade Hrvatske vojske koje je vodio pokojni Miki Volarević došao 28. svibnja u Osojnik, dobili smo kartu, teren nam je bio nepoznat, prvi puta smo se u ratu našli u tako složenoj situaciji. Euforiju je trebalo stišati, dečke je trebalo smiriti. Krenuli smo idućeg dana, 29. svibnja, moji dečki prvi, a bokove su nam štitili momci iz 163. brigade. Kamen, krš i makija je bio pravac po kojem smo napredovali sporije nego pomoćne snage koje su išle po cesti i bilo je vrlo teško to koordinirati. Morali smo se zaustaviti i usuglasili o tome kako ćemo dalje. Spojili smo se skupa i krenuli dalje. Kada smo došli do prve barikade shvatili smo da smo im blizu. Dan je završio minobacačkim „pripetavanjem“ s jedne i s druge strane. Prenoćili smo i nastavili napredovanje idućeg dana, 30. svibnja, prema selu Kalađurđevići. Mi iz specijalne smo išli prvi naprijed. U jednom trenutku našao sam se na čistini pod vatrom snajpera. U prvi mah mislio sam da mi se pričinilo. Na drugi šištanj metka sam se sledio i shvatio sam što se događa. Dok sam bježao osjetio sam još par hitaca oko sebe i dok nisam došao u zaklon meni je to trajalo kao cijela vječnost. Kada sam se sakrio iza jednog suhozida stavio sam kacigu na štap i podigao je te je opet počeo djelovati snajper. Nastavio sam dalje puzeći i spojio se sa svojim dečkima te ih pokušao uvezati kako bi utvrdili liniju, a trebali smo se i popuniti sa streljivom. U toj akciji zarobili smo tenk koji njihova vojska nije uspjela izvući i ostala su im dva kamiona 110. Nisu to uspjeli izvući jer smo im na cesti minobacačkom vatrom onesposobili „samohotku“ koja je blokirala cestu. Dok je kamion sa streljivom dolazio prema nama, na nas je otvorena rafalna paljba. Ja sam prvi put u ratu nosio pancirku koja mi je bila zaštita sprijeda. Bacio sam se na tlo, ali sam htio vozaču kamiona dati znak da se zaustavi i da ne dolazi. U tom okretaju osjetio sam toplinu i počeo sam se gubiti, u jednom trenutku nisam jasno vidio i čuo jasno. Kada su mi se ti osjeti vratili shvatio sam da sam nepokretan. Suborci su me ubacili u taj kamion, vozač je vožnjom u nazad uspio izvući me i vozili su me do Osojnika gdje sam prebačen nekakav mali Renault 5. Cijelo vrijeme bio sam pri svijesti i dečki su me hrabrili. Stigli smo do Mokošice i gliserom u Dubrovnik gdje sam pred bolnicom pao u komu. Htio sam izdržati pri svijesti samo da doktore zamolim da mi ne odsjeku noge no nisam izdržao. Na sreću preživio sam i nisu mi odrezali noge.

Poruka mladima za kraj?

Mladi moraju ulagati i vjerovati u sebe i uključivati se u društvo baš poput tebe koji se boriš za promicanje istine. Samo na taj način moći će pomoći i drugima. Nitko Vama mladima neće pokloniti nešto za što se sami ne izborite. Mi smo svojim golim životima ostvarili stoljetni hrvatski san, mi smo na neki način omogućili demokraciju i da čovjek može izraziti slobodno svoj stav. Sada Vi mladi ne smijete ostati pasivni već trebate biti aktivni i to iskoristiti za dobrobit cijelog društva.

'Dao sam ovoj zemlji ono najvrednije - svoje zdravlje.'

Dao sam ovoj zemlji, kad je trebalo, ono najvrednije što sam imao - svoje zdravlje. I to mi nitko ne može vratiti. Ali nemojte mi dirati ono što mi je ostalo - dostojanstvo - poručuje Hasib Alibegović, koji je 1992. godine ranjen u vrat na bojištu u okolici Dubrovnika. S nepunom 21 godinom ostao je nepokretan, u invalidskim kolicima.

Ljudi kad me vide pomisle “jadan, ne može hodati”. Bilo bi mi drago da ne mogu samo hodati. Ja ne osjećam 80 posto svojeg tijela. I da, to je teško. Proveo sam pet godina na rehabilitaciji. Dao bih sve da nisam ranjen. Ali da se opet vratim u ono vrijeme, dvojio ne bih - otišao bih u rat. Bila je to ispravna odluka, ono što je trebalo učiniti - kaže Alibegović, jedan od 43 ratnika čija će fotografija biti dio izložbe “Dani poslije”.

Nakon što je 1990. završio policijsku akademiju u Zagrebu, Alibegović je bio raspoređen na dužnost u Dubrovnik. Danas se, kaže, osjeća pravim Dubrovčaninom. Od svibnja 1991., od osnutka dubrovačke specijalne policije Grof, bio je njihov član. Nakon ranjavanja, otišao je u mirovinu. Dobio je kuću prilagođenu stopostotnom invalidu.

Guranje na margine

- Jesam li sretan što sam se vratio u takvom stanju da mi dodjele kuću i mirovinu? Jesam li “povlašten i privilegiran”? Volio bih da na to nisam imao pravo - kaže Alibegović. Guranje na marginu, neistine, omalovažavanja i ponižavanja, ono je što Alibegovića i njegove suborce najviše pogađa. Zbog toga su odlučili ogoliti rane i pokazati kakve su “povlastice i privilegiji” stekli.

Alibegović je danas sretno oženjen i otac je 2,5-godišnjeg sinčića. Supruga mu je, kaže, najveća i neprocjenjiva podrška. Život, dodaje, ide dalje i nada se kako je zdravlje ostavio na bojištu da bi mogao gledati kako njegovo dijete sretno raste.

Ja sam Hasib Alibegović Ale, dragovoljac Domovinskog rata

i evo zašto prosvjedujem već 114 dana

Hasib Alibegović  Ale, dragovoljac Domovinskog rata, veteran i branitelj Dubrovnika, već 114 dana prosvjeduje ispred Ministarstva branitelja u Savskoj 66. Napomenuo je kako branitelji ne traže nikakva nova prava, radi se o očuvanju stečenih braniteljskih prava ali prije svega o zaštiti dostojanstva Domovinskog rata  i ponosa hrvatskih branitelja. “Tri puta sam podvrgnut reviziji svog rješenja, a to su prošli i ostali branitelji. Nismo protiv toga, ali se pitamo do kad će to trajati?”, upitao je.

Ministarstvo branitelja koje bi im trebalo biti na usluzi i pomoći, raznim birokratskim smicalicama radi na uskraćivanju prava koja nam pripadaju

Problemi u komunikaciji i nezainteresiranost za rješavanje problema branitelja traju jako dugo ako ne i od samog početka mandata aktualnog ministra. Neki članovi naše udruge imaju velikih problema u ostvarivanju svojih prava (odlasku na rehabilitaciju, prava na njegovatelja, statusa supružnika nakon smrti 100 % HRVI-a…). Ljude koji su 20 godina ostvarivali prava traže potvrde ne starije od 6 mjeseci kako bi ostvarili ta ista prava, a potvrdu im više ne izdaju. Ministarstvo branitelja koje bi im trebalo biti na usluzi i pomoći, raznim birokratskim smicalicama radi na uskraćivanju prava koja im pripadaju.

Isto tako, opetovani zahtjevi za sudjelovanje predstavnika branitelja u izradi izmjena i dopuna Zakona o pravima hrvatskih branitelja su ignorirani dok je na Nacrtu radila udruga Documenta. Nacrt Zakona je bio spreman za donošenje po hitnom postupku a da predsjedniku naše udruge, a niti ostalim predstavnicima udruga proisteklih iz Domovinskog rata, nije niti dan na uvid. Sve je vodilo ka cilju da se novim zakonom na neki način izjednači žrtva i agresor, da Domovinski rat bude kvalificiran kao građanski. Pa i iz samog naziva Ministarstva brisan je pridjev hrvatski.

Aktualna vlast i ministar nas ignoriraju uz pomoć medija koji su bili prisutni cijelo vrijeme pokušavajući nas ocrniti u javnosti

Mi, 100%-tni HRVI smo se spontano okupili ispred Ministarstva, a nakon ignoriranja od strane aktualnog ministra potporu su nam pružile krovne udruge Gardijskih brigada i Specijalne policije. Počeli su dolaziti branitelji iz svih krajeva Hrvatske te sada, nakon toliko vremena, nakon što su kroz Savsku prošle tisuće branitelja i nakon razgovora s mnogima od njih, vidim da smo potpuno u pravu, svi se susreću sa istim problemima. Svi su nezadovoljni odnosom države prema njima. Ovdje nije riječ samo o problemima 100 % HRVI, nego cijele braniteljske populacije i stradalnika Domovinskog rata, djece i udovica poginulih branitelja, obiteljima nestalih hrvatskih branitelja, silovanim ženama… Ne traže se nikakva nova prava, radi se o očuvanju stečenih braniteljskih prava ali prije svega o zaštiti dostojanstva Domovinskog rata  i ponosa hrvatskih branitelja.

Aktualna vlast i ministar nas ignoriraju uz pomoć medija koji su bili prisutni cijelo vrijeme pokušavajući nas ocrniti u javnosti, a nikada nisu prenijeli pravo stanje problema. Nameće se teza kako ne poštujemo institucije države za koju smo se borili što je apsolutno netočno. Razgovarano je sa svim predstavnicima vlasti, spremni smo na razgovore i dalje i oni se obavljaju ali ćemo otići iz Savske onda kada problemi budu riješeni, prije toga ne. Čvrsto stojimo iza stava da su branitelji temelj ovog društva te bi kao takvi morali ući u Ustav RH.

Od smjena također ne odustajemo. Sve političke opcije u Hrvatskom saboru imaju priliku zajedničim dogovorom sada jednom  zauvijek  zaštititi Domovinski rat i dostojanstvo hrvatskih branitelja uvodeći ga u Ustav RH kao temelj stvaranja države gdje mu je i mjesto. Smatramo da tako više ni jedna politička opcija ne bi mogla manipulirati s braniteljskom populacijom. Za vrijeme trajanja prosvjeda umrla su četiri 100 % HRVI.

Sudjelovao sam u obrani dubrovačkog područja. Omjer ljudstva bio je 20:1 u korist agresora.

Sudjelovao sam u obrani dubrovačkog područja (Konavle, Župa, Brgat, Bosanka, Strinčijera, Srđ, Mokošica, Osojnik, Ston, Korčula, Pelješac). Tijekom obrane krajnjeg juga srpsko-crnogorski agresor i JNA od prevlake do Stona opljačkali su, zapalili i porušili sve sakralne i druge objekte. Prizor je izgledao kao spaljena zemlja. Nikad niste mogli na našoj nacionalnoj televiziji vidjeti prilog o strahotama što su okupatori napravili za vrijeme agresije.

Imali su mogućnost upotrijebiti oružje sa zemlje, iz zraka i sa mora. Mi smo imali pješačko naoružanje, mali broj minobacača s također malim brojem granata koji su se selili s položaja na položaj. Omjer ljudstva bio je 20:1 u korist agresora. Živjeli smo s Vukovarom i njegovim braniteljima. Nakon pada Vukovara znali smo da nas čeka ista sudbina. Bili smo spremni braniti svoj Grad pod Srđem do kraja, jedino što nam je preostalo bio je goli život. Zahvaljujući nadljudskim naporima dubrovačkih branitelja 6. prosinca 1991. odbijen je i posljednji napad.

Bez razmišljanja stavili smo se na raspolaganje Domovini

Dolazim iz Dubrovnika, imam suprugu i sina, oni su moja ljubav i moja snaga. Naravno da supruga podržava prosvjed, sin je još mali.

Napadnuta je zemlja i grad u kojem sam živio i kojeg sam volio. Bez razmišljanja o posljedicama i o vlastitim interesima staviti se na raspolaganje Domovini kad te treba za bolje svih nas – mislim da je to dokaz velike ljubav prema Domovini. Među prvima sam sudjelovao u osnivanju kao i obuci SJP “Grof” Dubrovnik.

Tri puta sam podvrgnut reviziji svog rješenja, a to su prošli i ostali branitelji. Nismo protiv toga, ali se pitamo do kad će to trajati?

Kao pomoćnik SJP “Grof” predvodio sam  skupinu djelatnika Specijalne policije  u akciji oslobađanja dubrovačkog zaleđa od JNA i srpskog-crnogorskog agresora sa zloglasnog Golubova kamena. Zadobio sam ustrjelnu ranu (cal. 7,62 mm) u predjelu vrata. Tom prilikom su neprijateljske postrojbe potučene, a zaplijenjena velika količina MTS-a (uništena samohodka, tenk u pokretnom stanju, pinzgauer, dva kamiona, i dr…).

Zahvaljujući svojim dečkima koji su me izvukli iz vatrene zone i prebacili do bolnice, kao i liječničkoj ekipi koja me operirala, život mi je spašen. Skoro 3 mjeseca od vrata pa niže bio sam totalno nepokretan. To mi je najteži period u životu. Nakon što mi se počeo vraćati osjet i pokreti u rukama osjetio sam  kako  još ima nade za poboljšanje tadašnjeg stanja. Uložio sam svoj maksimum i došao do situcije da koliko-toliko neke stvari obavljam smostalno.

Vezan sam trajno za invalidska kolica, s umanjenom funkcijom ruku i izgubljenim osjetom od predjela prsa na niže. Kolica su najmanji problem u odnosu na funkciju organizma nastalog ranjavanjem. Proveo sam 5 punih godina na rehabilitaciji do rješenja stambenog pitanja. Kao 100 % HRVI uručeno mi je rješenje o trajnoj nesposobnosti za obavljanje službe te sam umirovljen.

Također, tri puta sam podvrgnut reviziji svog rješenja, a to su prošli i ostali branitelji.
Nismo protiv toga, ali se pitamo do kad će to trajati?