Aziz Suljević

Prvi zapovjednik obrane Grada pod Srđem

Pomoćnik načelnika dubrovačke policijske uprave

Mnogi danas ne znaju tko je bio jedan od organizatora obrane grada pod Srđem, čovjek koji je obnašao dužnost glavnog zapovjednika Kriznog štaba tadašnje općine Dubrovnik i Kriznog stožera Policijske uprave, načelnik Operativnog odjela policije te ratni zamjenik načelnika Policijske uprave Dubrovačko-neretvanske.

Bio je diplomirani pravnik i diplomirani kriminalist, suprug i otac dva sina. Njegovo ime je Aziz Suljević.

“Kako su snage MUP-a bile brojnije od gardista, ja sam pripreme za obranu vodio kao dužnosnik MUP-a i pomoćnik tadašnjeg zapovjednika Aziza Suljevića, koji je na prostoru od Vitaljine do Dola raspolagao postrojbama na razini skupine ili desetine, nigdje voda, a bile su naoružane lovačkim puškama i karabinima.”, kazao je jednom prilikom za lokalni medij general Nojko Marinović.

Mnogi sudionici vremena i danas o Suljeviću govore u superlativima. Kažu kako ga je krasila stručnost, skromnost, principijelnost, dosljednost, čestitost i odgovornost, a nadasve briga za ljude.

” U novijoj povijesti Grada Dubrovnika velikim slovima će biti ispisano njegovo ime, kao prvog Zapovjednika obrane Dubrovnika. Imao sam zadovoljstvo da mi bude suradnik u najtežim danima rata i pokušaja aneksije juga domovine”, zapisao je Marinović.

” Svojom hrabrošću i umijećem davao je poticaj svim policajcima i vojnicima na prvoj crti bojišnice. O Azizu Suljeviću mogao bi mnogo govoriti jer je zaista bio uzor i primjer svima”, kazao je nekadašnji zapovjednik 163. brigade HV, Ivan Varenina.

O Suljeviću samo riječi hvale ima i ratni zapovjednik SJP Grof, Ile Topuzović: “Aziz Suljević je obnašao dužnost zapovjednika stožera i zapovjednika obrane grada dok nije došao Nojko Marinović. Tijekom najjačih napada na šire područje grada bio je jedan od rijetkih rukovoditelja tadašnje policijske uprave koji je izlazio na teren i obilazio ljude na položajima.”

Na zadnjim pregovorima u Igalu, između Tuđmana i Miloševića, 17. rujna 1991. Suljević je s tri pripadnika SJP Grof prešao granicu i s tadašnjim predsjednikom države, kao pripadnik policijskog osiguranja, otišao na pregovore.

Aziz Suljević umro je 1997. od srca u svojoj 48. godini. Njegov sin Miro je tada imao dvadeset godina.

On mi je bio uzor u životu. Pokušavam živjeti po njegovim principima. Sjećam se, 13. srpnja je bio rođendan meni i mom bratu, rođeni smo na isti dan, s dvije godine razlike. Uvijek sam tražio od tate da mi kupi vespu i uvijek je odbijao da mi kupi motor. Te godine mi ga je kupio i umro je sedam dana kasnije…I dan danas mi njegovo ime otvara mnoga vrata, priča nam Miro.

Ovaj veliki čovjek dobio je odlikovanje Red bana Jelačića koji se dodjeljuje dužnosnicima, časnicima i zapovjednicima postrojbi za iznimno uspješno zapovijedanje postrojbama Oružanih snaga Republike Hrvatske, za osobite vojne zasluge u njihovom ustroju i razvitku te postrojbama i drugim ustrojstvenim jedinicama Oružanih snaga Republike Hrvatske, tek 2014. godine na prijedlog Policijske udruge branitelja ’91.

Ovakvi se ljudi ne smiju zaboraviti, o ovim ljudima se treba pisati, naša djeca moraju znati tko je zaslužan za našu slobodu.

Hvala gospodinu Azizu Suljeviću na doprinosu tijekom Domovinskog rata, hvala što je bio velik, onda kada je to bilo najteže.

AZIZ SULJEVIĆ ODLIKOVANJE NAKON 20 GODINA

KAKO JE I ZAŠTO ZABORAVLJEN ISTAKNUTI

DUBROVAČKI BRANITELJ, AZIZ SULJEVIĆ

Najgora je pravda koja zakasni Ne želim vjerovati da je zaboravljen kao i drugi slični njemu samo zato što je drugi i drugačiji, mada je i tako nešto moguće

Otkako je 1997. godine iznenada preminuo samostalni inspektor policije Aziz Suljević, prijeratni i ratni načelnik operativnih poslova Policijske uprave Dubrovačko- neretvanske, kako osobno tako i preko Udruge Bošnjaka branitelja Dubrovnika, nikada nisam prestao upozoravati odgo- vorne na nepravdu koje je prema njemu i još nekima učinjena. Činim to i ovom pri- likom da probudim sjećanja uspavanih ili emocije počesto zaboravljivih. Naravno, činim to ponukan tekstom objavljenim u Jutarnjem listu 21. svibnja 2012. prema kojemu je MUP Republike Hrvatske, samo jednim Karamarkovim potezom promakn- uo, ni manje ni više nego 684 policijska generala, ne navodeći imena tko su ti ljudi.

Ali činim to ponukan i nedavnom dod- jelom odlikovanja i priznanja zaslužnim braniteljima povodom obilježavanja,,Dana pobjede i Domovinske zahvalnosti" od strane predsjednika Hrvatske dr. Iva Josi- povića. Naravno, da ni među tim imeni- ma nije bilo imena rah. Suljevića, a treba- lo je biti. Smatrajući ponajprije da ratne zasluge nitko nikome u Lijepoj našoj ne može samovoljno izbrisati ni nadopisati ih sebi, ponovno podsjećam javnost na ono što je još aktualno a tako snažno urezano u dušama obitelji nepravedno zaobiđenih. Nije potrebno posebno naglašavati da je Aziz Suljević, ponajprije bio zaslužan gradanin ovoga Grada i dubrovački bran- itelj. Mislim da to mnogima nije nepoznan- ica. Zna se da je prije početka agresije na ove prostore bio imenovan Prvim žup- anijskim zapovjednikom obrane i šefom Prvog kriznog stožera ovih prostora, te članom najužeg ratnog vodstva grada ci osporavali. Dubrovnika. Uz dužno poštovanje prema generalu Nojku Marinoviću, Suljević je na odgovornu dužnost imenovan i prije nje- govog dolaska u Dubrovnik i preuziman- ja dužnosti zapovjednika obrane Du- brovnika. Dakle, prije nego je ijedna puška pukla, u svibnju 1991., Suljević je ob- našao dužnost vrlo važne Institucije u Gradu, bio je ratni zapovjednik s visokim statusom odgovornosti, službeno imeno- van a ne samo-postavljeni rukovodilac, kako se to kod pojedinaca dešavalo.

Danas se sve to nažalost, nebrigom odgovornih, pokušava gurnuti na marginu ili zaboraviti, a nametnuti nešto drugo. Pod- sjećam da je Suljević posebno bio važna i odgovorna osoba u najtežim konfuznim danima obrane, kada je nenadano ubijen načelnik Ureda za obranu Miljenko Bra- toš i kada je gotovo pola vodstva Policijske uprave zajedno s načelnikom Durom Ko- rdom bilo izmješteno na takozvano „izdvojeno zapovjedno mjesto" u Splitu. Na

Suljevića je tada, igrom slučaja ili ne, pala najteža ratna zadaća. Uz sve njegove dobre ili loše ljudske osobine, uz sve ono što je želio a nije mogao ili pak ono što je htio a nije smio, on je svojim nesebičnim zalaganjem i trudom, ponajprije s onim s čime je raspolagao, nesumnjivo odigrao vrlo važnu ulogu dajući od sebe više nego su mu okolnosti dopuštale.

Znajući za to, nerijetko ga je znao pohvaliti i sam zapovjednik obrane Grada general Marinović. Nažalost, iz nekih razloga Sul- jević ni do danas nije unaprijeđen u nikakav počasni policijski ili vojni čin, makar posmrtno, niti je odlikovan bilo kakvim ratnim priznanjem, osim Spomenicom Domovinskog rata, što smatram nedovoljnim. Ne želim vjerovati da je zaboravljen kao i drugi slični njemu samo zato što je drugi i drugačiji, mada je i tako nešto moguće. Jer da ima bilo kakvo drugačije objašnjenje već bi ga mjerodavni odavno rekli. Ali ruku na srce, sve što je taj čovjek u životu učinio u toj najvažnijoj ovozemal- jskoj stvari, u obrani dubrovačkog čovjeka, doma, i njegova dostojanstva, učinio je to baš u Dubrovni-Z SA113 ku i kao takav ima pravo da se zove dubrovačkim čovjekom i braniteljem, ma koliko mu to neki samozvaninci barem nekada spomenu ili da se nečiji sjajni primjeri makar na drugi način vred- nuju. Ali jesam se naslušao pustih obećan- ja i nažalost, čestih slijeganja ramenima. Po svemu sudeći, Onima koji su već odavno okićeni najčešće, ukradenim" rat- nim priznanjima, visokim činovima i od- likovanjima Suljević više nije bitan. Umro je kažu, prirodnom smrću nedugo nakon ratnih operacija i tu završava svaka priča. Ama bravo! Pa ako je to tako, a očito jest, onda to i nije čudno, jer samo u glavama takvih postoje određene barijere, pa mrtvih ljudi za njih kao da nikada nije bilo, a živući nisu opasni. Olako se zaboravlja činjenica da su Suljevićevu smrt dijelom prouzročili i ratni uvjeti pa i nepravda koje mu je učinjena, što njegovo srce nije izdržalo. Ma koliko se, bezrazložno i prisil- no umirovljen, trudio da dodatnim radom razuvjeri samoga sebe, njegova duša je dokrajčena nepravdom i dobro organiz- iranom otimačinom prava koja su njemu

Činjenica je da u Dubrovniku postoje brojne udruge proistekle iz Domovinskoga rata, koje se pojedinačno ili skupno kite pripadala. svojim uspjesima za tobožnje podvige, i njima na teret pripadaju ovakvi problemi, ali one po tom pitanju ništa ne rade. Neki njihovi predstavnici najčešće rade za svoje uskogrudne interese, natječu se i prepiru koja je politička stranka bolja i kojoj će dati svoju naklonost, pišu razne peticije protiv vlasti i demonstriraju. Kao da bježe sami od sebe kao,,vrag od tamjana", ili se gube se u vremenu i prostoru uživajući sa sebi sličnima, kako bi rekao naš Bajro Sarić. Ili se vrte se u nekom začaranom krugu, i svojim neukim djelovanjem šire netoler- anciju. Njihovo međusobno nametanje i laktašenje, s tako ružnim ali neizostavnim podjelama na „naše i njihove“ postalo im je moderno. Nisam primijetio ni osjetio njihovu volju da se ovakvi zaslužni pojed-

Čudno je što slučaj Suljevića ne zabrinja- va ni neke rukovodioce iz Policijske up- rave Dubrovačko-neretvanske pa ni ratne zapovjednika iz ZNG-e jer su bili Sul- jevićevi neposredni suradnici ili im je on bio nadređeni. Uostalom, zar oni ne zna- ju tko im je zapovijedao? Ili je za njih bit- nije koliko se netko manje ili više uklapa u nečije stranačke „šablone". Kad bi istins- ki željeli mogli bi mnogima vratiti dio izgubljene časti i ponosa jer ovakvi ljudi to zaslužuju. Ali i oni su izgleda važni samo sebi, a ni mrtvi, ni živi više ih ne zanimaju. A kako danas stvari stoje, takva je trenut- na situacija sa slučajem Aziza Suljevića. Bože, Bože, kakvi smo mi ljudi postali? Da sam na mjestu takvih sramio bih se nositi visoko ratno odlikovanje koje nisam zaslužio.

Mišljenja, stavovi i gledišta objavljena u rubrici Pisma čitatelja i reagiranja nisu stav Uredništva.

Često mi napamet pada tako lijepa i savjetodavna misao Uzoritog pok. kardinala Franje Kuharića, kojega sam jako cijenio i uvažavao njegova razmišljanja, a koji je još tijekom najžešćeg ratnog sukoba u BiH, govorio:

„Gospodo draga, možete pisati i crtati što god hoćete, ali ne smijete križati ljude"!

Sve dok je ovako ja ne vidim napretka u tom pogledu. Duša me boli što nikoga više ne zanimaju oni koji više o sebi ne mogu govoriti i pisati. Za takve to moraju učiniti živi, ali kome to reći? Jednom prilikom svojim tekstovima u Slobodnoj Dalmaciji na učinjenu nepravdu prema Bošnjacima braniteljima Grada upozoravao je uvaženi dubrovački književnik Feđa Šehović, a potom je i moja malenkost u svojoj nedavno izdanoj knjizi

„Bošnjaci-muslimani u obrani Dubrovnika 1991-1995.", opšimije dotakla ovu temu.

Opisao sam učinjenu nepravdu prema Azizu Suljeviću, Hamdiji Kovaču i na koncu Jasminu Žustri, koji još nije dobio status branitelja.

lako je maloljetni Jasmin u najtežim danima rata s nekoliko suboraca u logističkoj skupini,,Deve" na leđima opskrbljivao bran- itelje Srda hranom, oružjem i vodom. Iz nekih razloga samo njegovo sudjelovanje pripada neborbenom sektoru, ili se izmišljaju neki potpuno besmisleni odgovori.

Ne znam zašto se ovako poigravamo s ljudskim sudbinama. Mi pojedinačno ili skupno o tim ljudima možemo misliti što god hoćemo, ali im ratne zasluge ne sm- ijemo nepravedno oduzimati Obrazloženja koja se u danim slučajevi ma daju iz Ureda za obranu Dubrovnik nemaju nikakve veze s istinom. Zanemaruje se prava istina koju potvrduju lokalni zapovjednici i suborci (njih 5), kao da ona više ništa ne znači. Zamislite! Jednima može a drugima nema šanse. Ništa to ne vrijedi „laktašima“ koji bi sve učinili da prikriju nečije ratne zasluge i pripišu ih sebi ili svome rodu. Takvima je izgleda važnije djelo onoga što je poginuo rušeći srpsku kuću, pa ga u najmanju ruku pro- glasiše hrvatskim vitezom. I još nešto. Sva naša nastojanja oko ovakvih problema jedan dubrovački ,,alčak" komentirao je riječima: „to Oni samo liječe svoje frus- tracije". Aferim! No, srećom, znamo mi svoju poziciju i bez takvih i naše je da molimo nikako zahtijevamo. Ali, ako taj već zna dijagnozu naše bolesti mogao nas je posavjetovati da se ne liječimo sami. Sevap je.

Povodom narečenog, još prije Karamarkova imenovanja policijskih generala, pisao sam Ministarstvu hrvatskih branitelja iz Do- movinskoga rata i Ministarstvu Unutarnjih poslova RH-e u Zagreb, ali nažalost još uvijek nema razumijevanja ni volje da se ovakvi slučajevi riješe. Koliko sam primi- jetio u ovim institucijama danas rade ljudi ili njihove tajnice koji nisu imali veze s Domovinskim ratom niti ratnim putovima branitelja.

Zato nema šanse da vas razumiju. Većinom postupaju tobože „strogo“ prema Zakonu i stalno traže neke doku- iskrene branitelje Dubrovnika. mente, a ne znaju da takve zakonske uv- jete, samo oni mogu ispuniti, nikako treće osobe. Samo ta ministarstva u Republici Hrvatskoj raspolažu dokumentacijom registrom branitelja i sa svim relevantnim činjenicama i dokumentima o sudjelovan- ju u Domovinskom ratu za svakog bran- itelja ili djelatnika policije, i ne znam zašto se time sami ne posluže. Ali ako oni ne žele nema nam druge nego pisati i Predsjedniku Republike Hrvatske.

Draga gospodo, ne budimo licemjerni, i ne lažimo se više. Pokušajte barem malo nadahnuti svoju duhovnu dimenziju i vra- tite čast i ponos ovim ljudima ili nam re- cite zašto to ne možete učiniti. Ne tražite od nas nešto što je u vašim ladicama. Ako

ima bilo kakvih zapreka za ostvarivanje pojedinačnih braniteljskih prava ili zasluga za bilo koga od branitelja onda ih treba bez ustručavanja reći. Pa ako treba i javno. U suprotnom, ne znam čemu služe besmisleno i očito maltretiranje i zavlačen- je problema koji se smišljeno čini samo nekim braniteljima.

A vjerujte mi, ruku bih u vatru dao, da bi ovakve slučajeve na- jbolje i najprije riješili naši lokalni ratni zapovjednici kada bi to bila domena nji- hovih ovlasti. Dok u Zagrebu se na to malo tko obazire ili više nema volje. Ili su možda još uvijek potrebne uobičajene i nikad iskorijenjene „rodijačke veze" koje otvara- ju sva vrata. Ako se ovako nastavi, pitam se hoće li ikada ovakvi slučajevi biti riješeni?

Hoće li nepravedno oštećeni članovi Suljevićeve, Kovačeve i Žustrine obitelji, ali i sličnih njima, ikada biti moralno i ljudski zadovoljeni? Ili će ovakvi primjeri i dal- je ostati kao gorak okus u dušama svih onih koji su poznavali ove čestite ljude i

Stoga ponovno apeliram na javnost a jav- nost je naša najpravednija ocjena. Nema veće nepravde nego kad pravda zakasni, i kažu neki pisci, a toga se upravo bojim. Dubrovački književnik gospar Mato Jerinić u svom aforizmu jednom je zapisao vrlo poučne riječi:

„Teško državi ako oni koji su slijedili zov srca dok su je stvarali, ne slijede zov razuma kad su je stvorili".

Pitam se, imamo li mi snage i volje da dois- ta uključimo vijuge razuma?

Kemal Tursunović-Zmaj

Još u svibnju 1991. u Dubrovniku se osniva prvi dragovoljački odred, sastavljen isključivo od dobrovoljaca, koji su bili spremni braniti Dubrovnik i Hrvatski jug.

Dana 6. prosinca 1991. godine, za

vrijeme najžešćeg napada u dubrovačkoj povijesti, na prvim crtama obrane nalazilo se točno 163 branitelja, po čemu je brigada kasnije i dobila ime.

Pripadnici 163. brigade su aktivno sudjelovali u obrani Dubrovnika te u svim akcijama čišćenja dubrovačkog

Tijekom Domovinskog rata poginulo je 113 pripadnika 163. brigade HV :

Adnan Čampara, (poginuo 14. 08. 1992.) u Dubrovniku
Šeren Ćatović, (poginuo 25. 09. 1991. u Dubrovniku)
Mensur Hadžić, (poginuo 5. 10. 1993. u Dubrovniku)
Šaban Islamovski, (poginuo 6.12. 1991. u naselju Sustjepan)
Vedran Ivošević Genocid, (poginuo 9. 11. 1991. u selu Bosanka)
Miralem Kekić, (ubijen 30.11.1993. u okolici Dubrovnika,vodi se pod nestalim osobama )
Hamdija Kovač, (poginuo 9.11.1991. u selu Bosanka prilikom čišćenja sela)
Sabit Bićo, (* 10. rujna 1954. - † 7. rujna 1992.)
Adnan Čampara, († 14. kolovoza 1992. u Dubrovniku)
Denis Ćimić, (* 27. siječnja 1973. - † 6. listopada 1991. u Novoj Mokošici)
Mensur Hadžić, († 5. listopada 1993. u Dubrovniku)
Šaban Islamovski, († 6. prosinca 1991. u naselju Sustjepan)
Vedran Ivošević, Genocid, († 9. studenog 1991. u selu Bosanka)
Jusuf Muslija, (* 23. svibnja 1955. - † 7. listopada 1991.)
Velija Obradović,
Vedran Ostojić, (* 1972. - † 16. kolovoza 1992.)
Rasim Pramenković, (* 29. siječnja 1954. - † 7. listopada 1991.)
Željko Raguž, (* 13. prosinca 1970. - † 9. studenog 1991. u selu Bosanka)
Andin Šetka,
Šećo Šetka,
Šefko Šetka,