ZDRAVKO BAZDAN, DUBROVAČKI BORAC ZA LJUDSKA PRAVA

Kasima Kahrimanovica, rodom iz Hadzica kod Sarajeva, demobiliziranog oficira Armije BiH i humanitarca Merhameta, 22. augusta 1993. godine su iz njegovog izbjeglickog doma u Dubrovniku odveli inspektori dubrovacke Sluzbe za zastitu ustavnog poretka (SZUP). Njegova supruga Ismeta posvjedocila je kasnije kako su ga strpali u "golf" bez tablica i odveli u nepoznatom pravcu. Vise se nije vratio. Cijeli slucaj je trebalo da bude zataskan, u interesu "nacionalne sigurnosti", ali je planove pokvario Zdravko Bazdan, ondasnji neovisni vijecnik u Gradskom vijecu Dubrovnika. Njegova dvogodisnja borba za rasvjetljavanje slucaja Kahrimanovic zavrsila je poraznom spoznajom da je Kahrimanovic odvezen do Neuma i predat svojim dzelatima iz logora Dretelj: umro je od batina.

Zdravko Bazdan, univerzitetski profesor i clan Hrvatskog helsinskog odbora (HHO), zbog svoje je borbe za istinu dozivio prijetnje smrcu, cime je na cudan nacin zatvoren krug: covjek koji je svojevremeno "branio" ljudska prava Hrvata ugrozena četnickom agresijom na Dubrovnik, morao je na kraju da brani Bošnjake i Srbe od agresivnosti i revansizma Hrvata.

Po cijenu i vlastite fizicke likvidacije, Zdravko Bazdan upustio se u borbu protiv zastitnika hrvatskog ustavnog poretka u Dubrovniku pokusavajuci saznati sta se desilo sa Bosnjakom koji je odveden na informativni razgovor bez povratka. Tragajuci za jednim covjekom, ovaj je Dubrovcanin zapravo otkrio dubinu saucesnistva hrvatskih drzavnih organa u drzavnom terorizmu - o kojem sute i bivsa i sadasnja vlast u bosanskom susjedstvu

 

BAZDAN: Priduzio sam se Ivanu Zvonimiru Cicku u prosincu 1993. godine, kada sam od HHO-a imenovan voditeljem suradnog centra za ljudska prava HHO-a za Dobrovacko-neretvansku zupaniju. Clan HHO-a postao sam u travnju 1994. godine. No, ljudskim pravima poceo sam se baviti za vrijeme okupacije, negdje u studenom 1991. godine. Dr. Slobodan Lang je, dva dana nakon sto je jugo-vojska okupirala Mokosicu, formirao odbor Crvenoga kriza za Rijeku Dubrovacku, i ja sam u tom odboru postao voditeljem sekcije za ljudska prava. Tako sam stekao legitimaciju da pred vojskom branim ljudska prava svoga naroda i oni su dosta uvazavali moje stavove. Mnogo ljudi je oslobodjeno na moj zahtjev. Nakon odlaska okupatora s ovog podrucja, koristio sam isti princip u zastiti srpske manjine u Dubrovniku, a nakon bosnjacko-hrvatskog sukoba, na red su dosle i bosnjacke manjine u Dubrovniku. I moram vam priznati, u ovoj drugoj fazi borbe za ljudska prava bio sam manje uspjesan. Paradoksalno, ali istinito!

 

DANI: Spomenuli ste dr. Slobodana Langa, koji je i sam, u funkciji Tudjmanova savjetnika, obilazio logor Dretelj?

BAZDAN: Moram vam reci nesto s cime se mozda i necete sloziti kada je u pitanju dr. Lang. Mnogi su ga kritizirali, izmedju ostalog i zbog jednog njegovog teksta u Slobodnoj Dalmaciji u kojem je na sva zvona ishvalio pokojnog Matu Bobana, tadasnjeg predsjednika Herceg-Bosne. Kada sam ga u jednom nasem razgovoru upitao zasto je ucinio tako nesto, on mi je odgovorio: "Taj tekst bio je moja ulaznica u logor Dretelj, gdje sam uspio popisati mnoge logorase i njihova imena proslijedio Medjunarodnom Crvenom krizu. Da nisam to ucinio, vecina bi ih skoncala u nekoj rupi i samo bi se pretpostavljalo kako su stradali."

 

DANI: Upravo je Kasim Kahrimanovic jedan od logorasa Dretelja kojeg dr. Lang nije uspio popisati. Vi ste prvi odlucili skinuti paucinu sa slucaja koji je bio osudjen na zaborav unutar dubrovackog politickog i policijskog establismenta?

BAZDAN: Ja bih prije rekao da sam ovaj slucaj internacionalizirao. Ne samo nacionalizirao da bi ovaj slucaj bio poznat u Dubrovniku i u Hrvatskoj nego sam ga pokusao dici u medjunarodne okvire, ne bi li se sto prije rijesio. Stranim predstavnicima u Hrvatskoj sam u nekoliko navrata ponudio citav dosje koji sam napravio u slucaju rahmetli Kasima Kahrimanovica, posljednji put citav file sam predao dr. Ozanu Erozdenu, turskom drzavljaninu. On je relativno dugo bio predstavnik OSCE-a za Dalamciju sa sjedistem u Splitu. No, prije nego sto sam pokusao internacionalizirati ovaj slucaj, njime se pozabavila organizacija Amnesty International, tako da se u spisu koji sam prosljedjivao stranim predstavnicima nalazio i dokument ove organizacije koja od 1996. godine pokusala saznati kako je skoncao Kahrimanovic.

 

DANI: Kako ste uopce saznali za ovu "tajnu" policijsku operaciju odvodjenja Kahrimanovica?

BAZDAN: Gospodja Ismeta Kahrimanovic, supruga rahmetli Kasima, u travnju 1994. godine zamolila me je za pomoc kako bi saznala nesto vise o tada jos nepoznatoj sudbini njezinoga muza. U to vrijeme bio sam neovisni vijecnik u Gradskom vijecu Dubrovnika, kao kandidat SDP-a, ali su me podrzale i druge opozicione stranke. Prije ovoga slucaja zatrazio sam od Opcinskoga vijeca da se ocituje u teskom krsenju ljudskih prava pokojne profesorice Helene Krivokuce, koja je imala problem da se vrati u svoj stan nakon boravka u starackom domu, samo zato sto je imala pravoslavno prezime. Tada sam rekao vijecnicima da ce njihova sutnja u ovom slucaju ohrabriti one koji ne postuju ljudska prava. Bio sam zapanjen ravnodusnoscu vijecnika, mislio sam da ce mentalno zdravi dio Gradskog vijeca ultimativno zahtijevati rjesavanje ovoga problema. A onda se desio slucaj Kahrimanovic! Kada sam izvijestio Gradsko vijece o slucaju nestanka Kahrimanovica, opet me je docekao posve indiferentan odnos.

 

DANI: Ko je kriv za nestanak Kahrimanovica?

BAZDAN: Pretpostavljam, Sluzba za zastitu ustavnog poretka - odjel u Dubrovniku (SZUP). No, ipak nisam htio izlaziti pred Gradsko vijece s proizvoljnim tvrdnjama. Posao sam kod inspektora Nediljka Vlasica, za kojega mi je gospodja Kahrimanovic rekla da je odveo njenog muza. Trazio sam od njega da mi kaze sta se desilo sa Kasimom i gdje se on nalazi. Rekao mi je da nista ne zna o tome. Potom sam zatrazio prijem kod njegovog sefa, gospodina Petra Luburica. Cekao sam cetrnaest dana, sto je bilo vrlo indikativno. Njemu sam postavio isto pitanje, i dobio sam isti odgovor. Nakon svega, odlucio sam cijelu stvar iznijeti javno pred Gradsko vijece, jer su se sjednice direktno prenosile. Uputio sam vijecnicko pitanje i dobio, ovoga puta pismeni odgovor od gospodina Luburica identican onom prvom. Kada sam iscrpio lokalne instance, odlucio sam zatraziti odgovor od tadasnjeg ministra unutarnjih poslova Hrvatske Ivana Jarnjaka. U srpnju 1995. godine, dvije godine nakon odvodjenja Kahrimanovica, dobio sam odgovor od Jarnjaka da je Kahrimanovic otisao u inozemstvo koncem 1993. godine.

 

DANI: Gospodin Jarnjak je ocito znao za sudbinu ovoga covjeka cim je rekao da je on otisao u inostranstvo. Pa nije li logor Dretelj bio u inostranstvu, u Capljini?

BAZDAN: Poslije sam od Kasimove supruge saznao da joj se jednoga dana, bilo je to tokom 1995. godine, javio izvjesni Omer Sabitovic iz Pazarica, koji se nalazio u Njemackoj, i izvijestio je da je njezin suprug umro na njegovim rukama izbatinan od strane logorskih cuvara u logoru Dretelj. Nakon ovoga upoznao sam Gradsko vijece sa cinjenicom da Jarnjakovo svjedocenje ne odgovara istini.

DANI: Da li je Gradsko vijece Dubrovnika nalozilo istragu ne bi li se ispitala odgovornost dubrovackih policajaca za saucesnistvo u ubistvu Kahrimanovica?

 

BAZDAN: Nazalost, jedino sam ja trazio provodjenje istrage. Ponovo, kao i nekoliko puta ranije, Gradsko vijece je bilo potpuno hladno. Nitko od vijecnika nije reagirao. Najveci broj vijecnika u to vrijeme dolazio je iz redova HDZ-a, ali bio je jedan broj vijecnika iz oporbe. Ocigledno, to su bile teske godine kada niko nije zelio postavljati skakljiva pitanja. Cinjenica je da je postupanje Sluzbe za zastitu ustavnog poretka u slucaju Kahrimanovica bilo suprotno zakonu, suprotno clanu 3. Ustava Republike Hrvatske.

DANI: Cime objasnjavate cinjenicu da drzavni odvjetnik u Dubrovniku, na osnovu napisa u stampi i Vasih izjava na sjednicama Gradskog vijeca, nije pokrenuo postupak za rasvjetljavanje odgovornosti za saucesnistvo u zlocinu?

 

BAZDAN: Mogao bih reci da su tu dva glavna razloga. Prvi je da odvjetnik nije znao, a drugi da nije zelio pokrenuti postupak. No, mislim da nije imao pravo da ne zna, pa je trebao pokrenuti postupak. Nisam kontaktirao sa drzavnim odvjetnikom u slucaju Kahrimanovica, jer sam smatrao da ce preko javnih istupa oni sami pokrenuti postupak.

DANI: Da li ste se nakon ovoga nasli u nemilosti ondasnjeg dubrovackog establismenta?

 

BAZDAN: Nakon moga prvog istupa u vezi sa slucajem ubistva Kahrimanovica, toga dana sam primio 14 anonimnih telefonskih prijetnji fizickom likvidacijom. Cak su me i zene nazivale i prijetile mi smrcu. No, jos prije svega toga ja sam bio meta slicnih uznemiravanja. Nakon svega, posao sam kod opcinskog drzavnog odvjetnika gospodje Katije Kristovic i prijavio tzv. nepoznatog pocinitelja, jer, po kaznenom zakonu Hrvatske, svako onaj koga uznemiravaju telefonom i prijete smrcu, moze podnijeti tuzbu protiv nepoznatog pocinitelja. Nakon price o Kasimu Kahrimanovicu, objavljene u Nacionalu, primio sam nekoliko stravicnih prijetnji smrcu. Ponovo sam otisao god gospodje Kristovic i prijavio nove prijetnje, ali ona nije poduzela nista.

 

DANI: Nije li indikativno to da ni novi ministar unutarnjih poslova Hrvatske Sime Lucin ne zna nista o nestanku Kahrimanovica, iako je njegov sef kabineta Josip Kukuljan bio bas u to vrijeme nacelnik dubrovacke policije? Ocigledno se neko debelo potrudio da izbrise svaki trag iz kompjutera? Ili je mozda rijec o presutnoj suglasnosti da se sve zataska?

 

BAZDAN: Sto se tice brisanja iz fileova, ja vam mogu samo potvrditi ono sto mi je gospodja Ismeta Kahrimanovic rekla, a to je da su oni, dakle cijela obitelj, izbrisani iz svih mogucih baza podataka. Kako u Dubrovniku, tako i u Mostaru. To je spoznala u vrijeme kada je tragala za svojim suprugom. Danas zivi u Perthu u Skotskoj. Ne mogu sa sigurnoscu tvrditi sta zna novi ministar unutarnjih poslova. Za vjerovati je da zna, posebno nakon novinskog clanka u Nacionalu (objavljen 26. 6. 2000, op.aut.). Navodno je i gospodja Djurdja Adlesic, predsjednica saborskog odbora za politicki sustav i nacionalnu sigurnost, naredni dan nakon spomenutog clanka zvala Policijsku upravu Dubrovacko-neretvansku vezano za slucaj Kahrimanovic. To su mi rekli neki ljudi iz Policijske uprave.

 

DANI: Misljenja ste da ratne zlocine u Hrvata treba procesuirati pred hrvatskim sudovima. Na cemu temeljite takav stav? Ne bi li u pitanje dosla objektivnost odluka, jer su mnogi zlocini pocinjeni u ime visih "odbrambenih" ciljeva?

BAZDAN: Zelio bih da sudstvo moje zemlje kazni one koji su se ogrijesili o medjunarodne standarde i medjunarodno pravo. Zelio bih da to bude objektivno sudjenje. Vjerujem da demokratska Hrvatska danas ima tu snagu i autoritet za sprovodjenje objektivnog sudskog procesa. Na koncu, sami se moramo razracunati sa "nasim" zlocincima koji danas slobodno secu ovim prostorima. Podrazumijeva se da bi takvom sudjenju trebalo da prisustvuju i medjunarodni predstavnici, posebice oni iz Medjunarodnog tribunala za ratne zlocine u Den Haagu. No, kako sada stvari stoje, svi putevi vode u Den Haag.

 

DANI: Da li ste spremni da i Vas put odvede u Den Haag, kao jednog od kljucnih svjedoka u slucaju Kahrimanovic, ali i mnogim drugim rasvijetljenim i nerasvijetljenim zlocinima u Dubrovniku?

BAZDAN: Da. Prije tri godine predstavnici Haskog tribunala zamolili su me da im svjedocim o situaciji u Mokosici (dubrovacko predgradje, op.aut.) i u Dubrovniku za period od prvog listopada 1991. godine do 26. svibnja 1992. To je period kada je Dubrovnik bio bestijalno napadan od bivse JNA. Jugo-armija je zauzela Mokosicu 20. studenoga 1991. godine i bili tu sve do 26. svibnja 1992. godine. Predstavnici kaznenog suda u Den Haagu su sa mnom imali razgovor koji je trajao pet sati, pitajuci me za moje utiske o osobama koje su tada rukovodile okupacijom Mokosice. Mozda ce vas ovo zacuditi, ali rekao sam im da je prvi vojni komandant JNA, potpukovnik Gojko Djurasic, prihvatao sve moje zahtjeve i bio je posve kooperativan. Mogu vam sada kazati da smo imali srecu sto je upravo on bio komandant JNA jedinica koje su okupirale Mokosicu u to vrijeme.

Objavljeno u broju 170 DANA, 1. septembar / rujan 2000.