Filip Škiljan: Po broju žrtava Bošnjaci su zadužili Hrvatsku, a u njenu samostalnost ugradili svoje živote

„Broj od preko 1180 poginulih Bošnjaka u Domovinskom ratu ukazuje na golem udio ove nacionalne zajednice u obrani zemlje. Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba osjećalo je dužnost podsjetiti na to da su i Bošnjaci gradili današnji identitet Hrvatske i današnju hrvatsku državu svojim nesebičnim sudjelovanjem u Domovinskom ratu“, piše u predgovoru knjige „Sjećanja Bošnjaka na sudjelovanje u Domovinskom ratu u Hrvatskoj“ Armin Hodžić, izdavač i predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba. Povodom Dana Oružanih snaga - Hrvatske vojske, Dana Hrvatske kopnene vojske i 30. obljetnice ustrojavanja Oružanih snaga RH središnji informativni portal Bošnjaka u Hrvatskoj „Novi glas“ podsjetio je na ove činjenice objavom ulomaka iz ove značajne knjige autora Filipa Škiljana.

Posebnu vrijednost daju priče kazivača koje otkrivaju sasvim sigurno
jednu fascinantnu bošnjačku manjinsku braniteljsku populaciju koja je branila Hrvatsku u iznimno velikom postotku u odnosu na ukupan broj svojih pripadnika. Sama činjenica da je među Bošnjacima braniteljima čak 1187 onih koji su poginuli, od čega je 9 žena, a 80 Bošnjaka još se uvijek smatra nestalima – govori o golemom doprinosu Bošnjaka u Domovinskom ratu. Uz ovaj podatak treba još iznijeti i činjenicu da je već 30. svibnja 1992., što posmrtno, što živućih 59 Bošnjaka odlikovano Ordenom Zrinskog i Frankopana.

 

Nacionalne manjine u Hrvatskoj dale su izniman doprinos u Domovinskom ratu. Mnogobrojni hrvatski branitelji nisu pripadali većinskom hrvatskom narodu, već su bili pripadnici jedne od 22 priznate nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj.

Među tim manjinama svoje posebno mjesto zaslužuju Bošnjaci koji su svojim uključivanjem u Hrvatsku vojsku nadmašivali svoj udio u postotku u stanovništvu Republike Hrvatske.

Naime, u Hrvatskoj nije bilo postrojbe u kojoj nije bilo Bošnjaka koji su branili svoju domovinu. Jedan veliki broj Bošnjaka koji su služili u Hrvatskoj vojsci priključio se dragovoljno, braneći Hrvatsku već od prvih dana rata.

U Dalmaciji je bio osobit angažman bošnjačkih branitelja od samih početaka: od Dubrovnika, gdje su Bošnjaci činili značajan postotak branitelja grada i gdje su se borili rame uz rame s građanima hrvatske nacionalnosti i onda kada se činilo da će grad pasti, preko Splita, gdje su se Bošnjaci dragovoljno prijavljivali u Krizni štab i odakle su odlazili na brojna bojišta, do Šibenika i Zadra, gdje su zauzimali značajne pozicije u obrani i držanju prvih linija. Iz Rijeke, Krka i Istre riječki su i istarski Bošnjaci u golemom postotku u odnosu na broj vojno sposobnih muškaraca odlazili na ličko bojište i ondje držali prve linije kod Otočca i Gospića, a kod Karlovca su brojni Bošnjaci branili Turanj, Mekušje i liniju obrane na rijeci Korani sprečavajući da srpske snage prodru u grad.

Osobit značaj imali su Bošnjaci na području Siska koji su zajedno s Hrvatima branili grad s juga, jugoistoka i jugozapada (od Sunje preko Komareva do Mošćenice). Posebno su se istaknuli Bošnjaci iz Zagreba koji su sudjelovali u svim zagrebačkim postrojbama i koji su se borili na svim hrvatskim bojišnicama.

Vrlo važno mjesto u obrani Hrvatske imaju Bošnjaci Osijeka, Gunje i Slavonskog Broda koji su u velikom broju branili prostor uz Savu i uz Dravu prkoseći mnogobrojnijim neprijateljima s bosanske strane Save i s područja okupiranoga dijela Hrvatske. U knjizi „Sjećanja Bošnjaka na sudjelovanje u Domovinskom ratu u Hrvatskoj“ (VBNMGZ, Zagreb, 2020) pokušali na jednom mjestu prikupiti iskaze pojedinih Bošnjaka, odnosno osoba koje su bošnjačkoga podrijetla (a koji se nužno ne izjašnjavaju kao Bošnjaci!) kako bismo skicirali koliko su Bošnjaci dali Hrvatskoj, na koji su način pomagali i sudjelovali u obrani i koliko su svojim osobnim angažmanom bili uključeni u teške trenutke stvaranja neovisne Hrvatske. U knjigu nisu uključeni samo bošnjački branitelji već i oni koji su svojim političkim, ekonomskim i drugim angažmanima pomagali obrani Hrvatske.

Životni putevi intervjuiranih kazivača nakon rata su se razišli, ali su u vremenima agresije na Hrvatsku svi zajedno davali svoje srce za obranu gradova i naselja u kojima su živjeli, ali i za obranu krajeva koji su bili daleko od njihovih domova, a koji su bili napadnuti.

Mnogi su Bošnjaci pristupili Hrvatskoj vojsci došavši iz različitih zapadnoeuropskih zemalja, iz Bosne i Hercegovine i iz Sandžaka. Mnogi od njih nikada nisu evidentirani u popisima branitelja.

Mnogi su Bošnjaci živjeli u Hrvatskoj, ali su bili prijavljeni u Bosni i Hercegovini. I oni su se borili u redovima Hrvatske vojske, ali nikada nisu zabilježeni u popisima.

Stoga je i ova knjiga tek početak jednoga ozbiljnijeg istraživanja o sudjelovanju Bošnjaka u Domovinskom ratu, tek jedan pokušaj sumiranja materijala koji je prikupljen, a nikako konačna studija koja bi dala cjelovitu sliku onoga što se događalo, odnosno kompletnoga pregleda udjela Bošnjaka u Domovinskom ratu.

U svakom slučaju, bez obzira na činjenicu što ne možemo donijeti konačne i pouzdane podatke o broju Bošnjaka koji su sudjelovali u Domovinskom ratu, svakako možemo reći da su Bošnjaci po broju svojih žrtava zadužili Hrvatsku i ugradili ono najvrednije u temelje hrvatske samostalnosti – svoje živote.

Terensko istraživanje o sudjelovanju Bošnjaka u Domovinskom ratu u Hrvatskoj

Istraživanje koje je provedeno tijekom 2019. godine u svim sredinama gdje žive Bošnjaci ukazuje na masovno sudjelovanje ove nacionalne manjine u obrani Hrvatske. Istraživanje polustrukturiranim dubinskim intervjuima provedeno je u Gunji, u Slavonskom Brodu, u Osijeku, u Zagrebu, u Varaždinu, na Kordunu, na području Siska i Petrinje, na području Rijeke, Pule, Labina, Buzeta, Buja, na otoku Krku i na teritoriju Dalmacije (u gradovima Šibeniku, Zadru, Splitu i Dubrovniku).

Kazivače smo pitali o njihovu životu u Bosni prije dolaska u Hrvatsku, o međunacionalnim odnosima u njihovu rodnom kraju, o odnosu prema Muslimanima u Hrvatskoj u vrijeme socijalizma, o početku Domovinskoga rata, o njihovu sudjelovanju u Domovinskom ratu, o njihovu položaju u Hrvatskoj vojsci ili policiji u vrijeme hrvatsko-bošnjačkog sukoba u Bosni i Hercegovini, o najtežim događajima koje su prošli u ratu i napokon o tome kako su se osjećali nakon rata. Ispitano je preko 150 kazivača, a kazivači su davali iskaze pojedinačno ili u skupinama.

Brojčano sudjelovanje Bošnjaka/Muslimana u pojedinim brigadama, jedinicama i slično te njihovo stradanje govori o doprinosu Bošnjaka Domovinskom ratu u Republici Hrvatskoj. Tako je činjenica da je od 369 aktivnih pripadnika Specijalne jedinice policije Alfe između 1991. i 1996. njih 15 bilo bošnjačkog podrijetla, dok ih je među pričuvnim djelatnicima od ukupno 454 troje bilo bošnjačkoga podrijetla.

Među Gromovima, odnosno u Drugoj gardijskoj brigadi bilo je 17 osoba bošnjačkoga podrijetla, od čega 6 časnika i 5 dočasnika.

U Prvom hrvatskom gardijskom zdrugu bilo je 6 poginulih branitelja bošnjačkoga podrijetla, među pripadnicima 9. gardijske brigade Vukovima bila su četiri poginula branitelja bošnjačkoga podrijetla, među pripadnicima 4. gardijske brigade Hrvatske vojske Paucima bio je jedan poginuli pripadnik bošnjačkoga podrijetla, među pripadnicima 1. gardijske brigade Tigrovima od 365 poginulih pripadnika njih 15 bilo je bošnjačkoga podrijetla.

Od 2946 branitelja 151. samoborske brigade prema imenima i prezimenima njih 14 bili su Bošnjaci.

Među poginulim pripadnicima 153. velikogoričke brigade njih sedam bili su prema imenima i prezimenima Bošnjaci. Od ukupno 5818 vojnika koji su služili u 153. velikogoričkoj brigadi njih 163 imali su muslimanska imena i prezimena.

U 110. brigadi Hrvatske vojske iz Karlovca od 108 poginulih pet je bošnjačkih imena i prezimena.

U 53. dugoselskom samostalnom bataljunu sudjelovalo je od sveukupno 1106 osoba pet osoba s muslimanskim imenima i prezimenima.

U 120. brigadi Hrvatske vojske iz Siska od 2114 prezimena i imena sudionika 172 su muslimanska, odnosno bošnjačka.

Bošnjaci su bili i pripadnici HOS-a. Prema neprovjerenim podatcima čak se i do 2000  Bošnjaka/Muslimana borilo u redovima HOS-a. Prema pisanoj evidenciji do sada su prikupljena 173 imena pripadnika HOS-a bošnjačkoga podrijetla.

Prema podatcima prikupljenim za Zagreb prema imenima i prezimenima s područja Zagreba stradalo je u Domovinskom ratu najmanje 46 Bošnjaka.

Na području Požeško-slavonske županije poginuo je jedan Bošnjak (1991.), a u 56. kutinskoj bojni borilo se najmanje 12 osoba bošnjačkoga podrijetla.

Sudjelovanje Bošnjaka Gunje u Domovinskom ratu bilo je veliko. Naime, u Rajevu Selu i u Gunji Bošnjaci i danas čine četvrtinu stanovništva, a budući da se naselje nalazilo na prvoj liniji od 1992. godine Bošnjaci su ondje činili jednu od okosnica obrane. Interesantno je da je u Gunji, koja je udaljena od Vukovara svega pedesetak kilometara, tijekom 1991. godine bio mir. Prema iskazima kazivača usprkos tome što je u Hrvatskoj 1991. bjesnio rat, u Gunji je vladao mir, a većina kazivača odlazila je na svoja radna mjesta u Brčko. Činjenica je da je jedan dio Bošnjaka Gunje bio uključen u obranu već 1991., ali ratnih sukoba te godine na području Županje nije bilo. Međutim, nakon pada Brčkog u svibnju 1992. rat je došao i u Gunju. Dio Bošnjaka koji su sudjelovali u obrani Gunje ni danas nema riješen status hrvatskih branitelja. Prema procjeni Mirsada Pezerovića, nekadašnjeg predsjednika Udruge Bošnjaka branitelja Domovinskog rata Vukovarsko-srijemske županije, s područja Gunje u ratu je sudjelovalo oko 300 Bošnjaka branitelja.

Područje Slavonskog Broda bilo je iznimno izloženo napadima s bosanske strane, a brojni su Bošnjaci branili svoje kuće i obitelji i u brigadama Hrvatske vojske koje su djelovale u tome području. Jedan dio branitelja koji su izbjegli na hrvatsku stranu priključio se nakon nekog vremena slavonskim brigadama Hrvatske vojske. Dio Bošnjaka sudjelovao je u ulozi liječnika redovima Hrvatske vojske. Prema procjenama kazivača sa slavonskobrodskog područja u ratu je sudjelovalo oko 250 Bošnjaka. Prema procjeni i podatcima SDA Hrvatske, ogranak Slavonski Brod, u 139. brigadi prošlo je najmanje 40 Bošnjaka branitelja, a u 157. njih 34, dok je u 108. brigadi bilo čak 70 Bošnjaka. Iz popisa poginulih branitelja 108. brigade vidljivo je da ih je najmanje 6 bilo bošnjačkoga podrijetla.

Prema popisu poginulih branitelja s područja Brodsko-posavske županije vidljivo je da ih je bilo sedam s muslimanskim imenima i prezimenima. Iz Bosanske je Posavine poslano oko 400 branitelja Bošnjaka koji su kao dobrovoljci otišli u Zagreb kako bi se prijavili za obranu Hrvatske. Na području Osijeka bilo je također Bošnjaka koji su sudjelovali u obrani. Prema dostupnim podatcima prema imenima i prezimenima samo u 160. osječkoj brigadi do 1992. godine postoji 26 imena i prezimena koja su bošnjačka.

Prema podatcima koji se nalaze u knjizi Nacionalne manjine u Osijeku s područja Osijeka poginulo je 7 Bošnjaka u Domovinskom ratu.

S područja Varaždina i sjeverozapadnoga dijela Hrvatske (Bjelovarsko- -bilogorska, Međimurska, Varaždinska, Koprivničko-križevačka i Krapinsko-zagorska županija) prema procjenama kazivača u ratu je sudjelovalo oko 100 Bošnjaka branitelja.

Sisak je pak bio središte u kojemu su Bošnjaci dali velik obol obrani grada. Prvi poginuli Bošnjak na području Hrvatske Šefik Pezerović poginuo je upravo na teritoriju današnje Sisačko-moslavačke županije u mjestu Kuljani kod Dvora.

Činjenica je da je samo na području Sisačko-moslavačke županije poginulo 19 Bošnjaka branitelja.

Posebnu priču predstavlja tzv. bojna Ekrema Mandala. Na područje Siska u jesen 1991. godine stigla je i Handžar divizija iz Labina pod vodstvom Ekrema Mandala. Njihov je položaj bio u selu Klobučak. Mandal je organizirao dolazak 284 borca, Bošnjaka i Hrvata iz Labina i okolice u ljeto 1991.

Prema kazivanju Hamzalije Hafizovića iz Siska na području Mošćenice postojala je zajednička jedinica koja je branila prvu liniju, a budući da su u njoj bili i Hrvati i Bošnjaci, na jednoj od kuća bila je nacrtana zvijezda s polumjesecom. Jedan od branitelja s područja Siska Muharem Mašinović ističe da je s područja Siska i Petrinje bilo oko 3000 Bošnjaka branitelja.

Prema podatku koji se navodi u knjizi Bošnjaci branitelji u Domovinskom ratu Republike Hrvatske, na području Siska sudjelovalo je u Domovinskom ratu 1360 Bošnjaka.

Mensud Kantarević iz Siska ujedno je i Bošnjak logoraš s najdužim boravkom u srpskim logorima tijekom rata s 22 mjeseca i 15 dana boravka u logoru.

S područja grada Karlovca, prema podatcima koje posjeduje Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Karlovca, bilo je 116 pripadnika bošnjačke nacionalne manjine koji su sudjelovali u Hrvatskoj vojsci. Dodatan je podatak koji je donio Memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata za područje Karlovačke županije gdje se prema njihovoj evidenciji u redovima Hrvatske vojske borio 131 Musliman, i to 95 s područja bivše općine Karlovac, 10 s dugoreškoga područja, 14 s područja Ogulina, 11 s područja Slunja, niti jedan s područja Ozlja i 1 s područja Vojnića.

Malen broj Bošnjaka branitelja s Korduna sudjelovao je u obrani Hrvatske. Naime, veći broj njih u vrijeme Domovinskoga rata boravio je na području Velike Kladuše i Cazina, a jedan dio njih ostao je na Kordunu i u vrijeme SAO Krajine. Muslimane je s područja Korduna istjerala Vojska Republike srpske krajine, osobito u zoni nekadašnje Općine Slunj.

O pomoći Bošnjaka izbjeglim Slunjanima i Cetingrađanima pisano je relativno malo, a činjenica je da je sredinom studenog 1991. više od 11 000 izbjeglica s područja općine Slunj pronašlo sigurnost i pomoć među Bošnjacima Cazina i Velike Kladuše, svojim susjedima.

Na području Rijeke bilo je osobito mnogo onih Bošnjaka koji su sudjelovali u obrani Hrvatske. O tome svjedoči i Zećo Adžajlić koji je pripremao Bošnjake Rijeke na strelištu Kovačevo nedaleko od Rijeke. Posebno važna lokacija na ličkom ratištu na koju su poslani Bošnjaci bio je Drenov Klanac. Postrojba koja je držala Drenov Klanac sastojala se od 89 Bošnjaka, 7 Hrvata, 3 Roma, 2 Arapa, a nosila je naziv „NP”. Nakon odlaska iz Like ova je postrojba u travnju 1992. godine nakon obuke na Grobniku otišla u Bosansku Posavinu gdje je djelovala u okviru 77. brigade, u zoni 103. derventske brigade. U Bosni su ovi dobrovoljci ostali do 20. rujna 1992.

Činjenica je da su Bošnjaci Rijeke formirali i postrojbu SUS Osijek u kojoj su bila 44 borca, od čega 26 Bošnjaka i 18 ostalih. Avdo Ahmetović kazuje da je s područja Rijeke i okolice bilo 670 Bošnjaka dragovoljaca, što potvrđuje i popis koji je djelomično objavljen u dokumentima Slobodana Praljka.

Mustafa Porobić tijekom Domovinskoga rata zapovijedao je 77. riječkom brigadom.

Prema njegovim riječima: „U nekadašnjoj Operativnoj zoni Rijeka (koja je obuhvaćala riječko područje, Istru i Liku) učestvovalo je 3000 Bošnjaka, što je oko 30 posto ukupne bošnjačke populacije na tom području. Kroz 77. riječku brigadu HV-a, kojom sam zapovijedao, prošlo je 1500 vojnika, od kojih je 80 posto Bošnjaka: 120 ih je ranjeno, a 21 je poginuo. Samopojedinima je priznat vojni status u Republici Hrvatskoj.”

Na spomeniku poginulim Bošnjacima u Rijeci stoji 27 imena Bošnjaka branitelja. Na području Istre sudjelovalo je prema riječima kazivača najmanje 2000 Bošnjaka u Domovinskom ratu. O tome kako su izgledale pojedine brigade koje su došle u Liku iz Istre govori ovaj iskaz Smaila Vojnikovića, zamjenika načelnika veze u 119. brigadi: „Što se tiče 119. brigade, ta brigada je stvarno bila, da ne kažem ‘jugoslavenska’ brigada. Glupo je reći ‘jugoslavenska’, ali to je bila brigada u kojoj su bili pripadnici svih naroda bivše Jugoslavije i svih nacionalnosti. Znači, bilo je Hrvata, većinom, bilo je Srba, Talijana, Bošnjaka, Roma, Slovenaca… Tako da je to bila brigada u kojoj normalan čovjek nije mogao pomisliti nešto protiv druge nacije… Koliko znam, nikada nije bilo niti se gledalo tko je tko ili tko je šta. Zapovjedništvo je bilo miješano, postrojbe su bile miješane.”

Činjenica je također, prema pisanju Dukovskog, da je na području Ratne luke Pula, odnosno Pomorskog zapovjedništva za Sjeverni Jadran bio velik broj Bošnjaka (njih oko 120).

Splitski Bošnjaci bili su također branitelji Hrvatske. Prema procjenama kazivača s područja Splitsko-dalmatinske županije u ratu je sudjelovalo između 1500 i 2000 Bošnjaka, a s područja samoga grada Splita njih oko 400.

Bilo je i mnogo onih koji su se izjašnjavali kao Hrvati, a i mnogo onih koji nisu bili prijavljeni u Hrvatskoj, ali su radili u građevinskim tvrtkama i otišli braniti Hrvatsku. S područja Splita i Splitsko-dalmatinske županije 28 Bošnjaka poginulo je u Domovinskom ratu. Dubrovački Bošnjaci branili su Hrvatsku i grad Dubrovnik. Prema popisu koji je izradio Kemal Tursunović Zmaj, njih 489 sudjelovalo je aktivno u Hrvatskoj vojsci, HOS-u, u specijalnim jedinicama ili u Hrvatskoj policiji i zajedno s većinskim narodom branilo je grad Dubrovnik. Prema popisu koji je izradio Kemal Tursunović Zmaj, s područja Dubrovnika i Dubrovačko-neretvanske županije stradalo je 14 Bošnjaka u Domovinskom ratu, dok ih je 8 nestalo.

Rat je na području Dubrovnika započeo 1. listopada 1991. godine, a dubrovački Bošnjaci odmah su pristupili u obranu grada i okolice. Usprkos činjenici što je krajem studenog i početkom prosinca 1991. godine izgledalo da bi grad mogao pasti, gotovo niti jedan Bošnjak koji je branio grad nije napustio vojsku niti policiju. U Sektoru obrane Zadar sudjelovalo je više od 500 Bošnjaka, a 22 su poginula. U specijalnoj diverzantskoj ronilačkoj jedinici HV-a bilo je 16 Bošnjaka, kazuje prof. dr. Emin Teskeredžić, ratni komandant Specijalne diverzantske ronilačke jedinice HV-a. (...)

Kommentar schreiben

Kommentare: 0