Obitelj Gršić živjela je u vukovarskom naselju Slavija u Ulici Stjepana Radića na kućnom broju 12. Otac Alija i majka Hana radili su na Vupikovom poljoprivrednom dobru Ovčara, gdje su prije preseljenja živjeli.
Prvog sina, Sabahudina, dobili su 5. travnja 1975. godine u vukovarskoj bolnici, dok im se mlađi sin Jasmin rodio tri godine kasnije. Proporcionalno s visinom i srce je imao veliko i neiskvareno. S tom je željom nekoliko puta dolazio na obližnje položaje kako bi se dragovoljno priključio, no zbog svojih tek šesnaest godina uspio je tek držati stražu.Sabahudinov prijatelj iz djetinjstva, kasnije i sam maloljetni dragovoljac i branitelj Vukovara Enver Arnautović rekao je za njega: Pamtim ga kao dobrog momka, dobrog prijatelja, taman nam je počinjala mladost, izlazili smo u disko klub koji se nalazio u Hotelu Dunav ili smo se družili na Sportskom na Slaviji.Njega su neobično voljele sve životinje. I one po putu koje sretneš i koje od svih bježe, Sabahudinu su dolazile na ruke samo tako. Osim ljubavi prema životinjama, Sabahudin je neizmjerno volio sport. U slobodno vrijeme trenirao je boks. Kad pomislim na njega, sjetim se i narančaste Spitfire jakne koju je nosio.
No umjesto treninga i udaraca u boksačku vreću, druženja s vršnjacima i zbrinjavanja životinja koje je toliko volio, te su stvarnosti postale samo sjećanja na bezbrižno djetinjstvo, ono koje je postojalo prije početka ratnog proljeća 1991. i mirisa baruta u zraku. Vukovarac i vukovarski branitelj Drago Maksimović u svojoj je knjizi “Vukovar. Grad tisuću istina!” zapisao bezvremenska i teška sjećanja na trenutke provedene u bitci za Vukovar.
„Iza leđa začuo sam korake i na izlazu iz kuće ugledao Damira Špera koji je unatoč mojoj zabrani krenuo van pomoći mi u iz-vlačenju svoga prijatelja. Metak bez zvuka pogodio ga je s leđa ravno u srce. Pao je pred mene i živio još samo nekoliko sekundi. Držao sam ga za ruku kad je odlazio. Iznenada, ponovo koraci. Kroz vrata je proletio momak kojega su zvali Sabahudin, pogođen u glavu, srušio se na Špera i ostao ležati bez glasa.
Vrisnuo sam i ustao. Vratio sam se u bazu, uzeo dvije zolje i gomilu tromblona te ravnao sve ispred sebe, iz očaja. Počeo sam izvlačiti ljude iz podruma, prvo ranjene, a onda ostale. Pokupili smo poginule, a ranjene odvezli u bolnicu. Nakon toga sam sjeo i plakao. Bio je to jedini dan kad sam zaplakao.
Kommentar schreiben
Jozo CUK (Sonntag, 06 Dezember 2020 01:38)
Pomosan sam kao katolik da S PONOSOM ISTIČETE DA STE HRVATI MUSLIMANSKE, ODNOSNO ISLAMSKE VJERE. PODPUNO STE U PRAVU JER JE BOG SAMO JEDAN, KOJI JE STVORIO LJUDSKO BIĆE, A VJERU SU STVARALI S PARVOM LJUDI KOJI VJERUJU NA RAZNE NAČINE U ISTOGA BOGA.
Sve najbolje u zajedništvu svih Hrvata bez razlike kojoj vjeri tko pripadao.mKao Hrvati mi smo svi Božija djeca, kao i drugi narodi svijeta.
Prvi islamski Centr u Melbourne osnovan je na moj prijedlog mojim prjateljima Ševki Ališahoviću (poznat kao Ališa) i Mehmedu Kostiću.
Jozo Ćuk, rodom iz Rame, živom u Melbourne, Australia