Hrvatska je zaboravila rahmetli Mevludina Kulića,

vojnika bivše JNA koji je odbio strijeljati zarobljenike u Osijeku

Stradanje vojnika  Jugoslavenske narodne armije u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije teška je i bolna priča o kojoj se uglavnom šuti. Mnogi od njih bili su, pod prijetnjom smrću, prisiljeni sudjelovati u ratu kojeg nisu htjeli ili su se u njemu našli na krivoj strani. Dio njih nikada se nije vratio kući, među njima bio je mladi Mevludin Kulić.03.09.2022. godine navršena je trideseta godišnjica stradanja ovog heroja, u povodu godišnjice članovi Udruženja Patriotska liga Vogošća upriličilo je posjetu porodici Kulić, jer heroj poput njenog sina Mevludina ne smije biti zaboravljen. Majka Izeta zahvalila se svima koji su makar na ovaj dan sjetili se njenog rahmetli sina i na ovaj način odali mu počast, iako je kako kaže  njena bol vječna.

Kulić je rođen 27. novembra 1971. godine u Kruševu kraj Olova u Bosni i Hercegovini. Njegova se porodice preselila u Vogošću  gdje je živio i Mevludin.

Znala sam da ga više neću vidjeti, kaže majka Izeta, koja je 4. septembra 1991. na vijestima čula za stradanje četvorice regruta u Osijeku Iz kasarne su joj oficiri lagali da joj je sin dobro, a onda su joj ga dovezli u crnom sanduku

Majka rahmetli Mevludina i danas čuje njegove riječi: 'Mama, moram im glavu dati'

MEVLUDIN KULIĆ KAO VOJNIK JNA 1991. LIKVIDIRAN OD PUKOVNIKA BORE IVANOVIĆA JER JE ODBIO NAREDBU DA PUCA PO HRVATSKIM CIVILIMA

Mevludin (Pašage) Kulić rođen je 27. novembra 1971. godine u Olovu, Kruševo, a još kao dječak sa roditeljima je preselio u Vogošću, u naselje Barice, gdje je regrutovan u JNA, da bi u kasarni u Osijeku, bio mučki ubijen.

– Prema tvrdnjama očevidaca, koji su se tog dana zatekli u kasarni u Osijeku, Mevludina Kulića je iz pištolja ubio pukovnik Boro Ivanović, pošto je Mevludin odbio da puca u hrvatske vojnike i civile. Krajem 2014. godine, iz Italije me je nazvao Bešir Memišoski, koji je promijenio prezime u Salkoski, rodom iz Struge, a sada živi u Italiji. Drhtavim glasom mi je ispričao: zahvaljujući vašem istraživanju o stradanju vojnika-regruta u bivšoj JNA i dobroti rođaka moje supruge Nijaza Salkoskog ispunila mi se želja da poslije 23 godine kažem istinu o mom najboljem drugu iz vojske Mevludinu Kuliću – navodi Nihad Halilbegović, ratni sekretar Sekretarijata za narodnu odbranu (SSNO) Grada Sarajeva.

Bešir je vojsku služio u kasarni u Osijeku, gdje se družio sa Bosancem Mevludinom Kulićem i drugim vojnicima.

Mevludin Kulić, iskoračio naprijed, bacio oružje i rekao: “Ja neću da pucam i ubijam nedužne ljude.“

Dok su, veli, razmišljali šta da urade, Mevludin Kulić je iskoračio naprijed, bacio oružje i rekao: “Ja neću da pucam i ubijam nedužne ljude.”

– Ovo hrabro reagovanje je utjecalo na nas da ne izađemo iz stroja i počnemo ubijati hrvatske vojnike i civile. Ja sam samo šutio, kao i većina ostalih vojnika. Bili smo zbunjeni, ali i ohrabreni Mevludinovim postupkom. Sutradan mi je kurir našeg kapetana, vojnik hrvatske nacionalnosti, koji sada živi u Hrvatskoj, rekao da je Mevludin ubijen iz pištolja i da bi bilo dobro da ja odmah bježim iz kasarne, pošto sam se najviše družio sa rahmetli Mevludinom. Nisam dugo čekao.

Halilbegović kaže kako su za smrt Mevludina Kulića saznali 04.09.1991. godine u popodnevnim satima.

Ističe kako je sanduk sa ubijenim Mevludinom Kulićem dopremljen u tadašnju Vojnu bolnicu

tek 06.09 1991. godine kada je i sahranjen na groblju Ugorsko, kod Vogošće – Iako su oficiri tražili da se limeni sanduk ne otvara, mi smo ga otvorili i bili očevici načina ubistva rahmetli Kulića. Ljekar Senaid Alajmović je na licu mjesta utvrdio da je rahmetli Mevludin Kući ubijen revolverskim metkom iz neposredne blizine, te da je ulazna rana na potiljku glave, a izlazna pored nosa, što potvrđuje iskaz svjedoka. Mevludin Kulić je zaslužio zahvalnost i priznanje – navodi Halilbegović.

UBIJANI ZATO ŠTO NISU HTJELI UBIJATI

Prošle su decenije od, nažalost, zaboravljenog stradanja bošnjačkih i drugih nesrpskih momaka u redovima bivše Jugoslovenske narodne armije koja je u to doba, u jesen 1991.godine, dok razara Hrvatsku i ubija njene građane, već prestala biti i Jugoslovenska i narodna.

Ona je tada već uveliko bila vojska pod isključivom komandom Slobodana Miloševića. Tek završeni srednjoškolci, neiskusni mladići su sa pjesmom i tradicionalnim sijelima ispraćani u bivšu JNA. Tokom 1991.godine, mnogi od njih su nestali. Mnogi su u Bosnu vraćeni u limenim mrtvačkim sanducima. Mevludin Kulić, rođen je 1971.godine u Kruševu kod Olova. Iz Barice kod Vogošće, gdje je živio s roditeljima, babom Pašagom i majkom Izetom, upućen je 19. marta 1991. godine na služenje vojnog roka u Petrovac na Mlavi, a potom je nakon četiri mjeseca dobio prekomandu u tadašnju kasarnu Milan Stanivuković u Osijeku. U osječkoj je kasarni bio okružen četnicima, rezervistima i pripadnicima JNA.

Mevludin je u Slavoniji bio svjedok teških zločina prema hrvatskim civilima ubijenim od strane četnika, koje su mladi i neiskusni regruti mrtve morali posipati krečom. Često se žalio majci Izeti. Roditeljima je pričao kako je spašavao jednu djevojčicu, koju je nazivao „naša seka“, jer bila malena poput njegove sestre Ismete. Kad bi vidio da ta curica pretrčava iz srušene kuće u neku kolibu, postavio bi se tako da je ne vidi rezervista koji bi je sigurno ubio. Pomogao je i mladiću iz Busovače da pobjegne iz vojske, ali sebi pomoći nije mogao.

Zajedno sa još trojicom kolega, 03.septembra 1991.godine, mučki je ubijen na spavanju. Prema iskazu svjedoka, ubio ga je pukovnik Boro Ivanović, poznat po nadimnku Konj, komandant osiječke kasarne, samo zato što je Mevludin odbijao učestvovati u strijeljanju zarobljenih hrvatskih bojovnika. - Majko, mi smo četnička vojska i to me boli. Ovdje dolaze četnici i rezervisti i nas guraju u prve redove. Mi se izvlačimo, kažemo im, nije nam naredio kapetan, a onda nam psuju majku i prijete da će nas zaklati - rekao je rahmetli Mevludin majci, kad ga je posjetila. Desetak dana prije ubistva, ponovo su ga posjetili roditelji. U kasarni su bile sve same kokarde. Mladići su morali jesti i spavati s četnicima. Većinom su bili gladni. O stradanju nesrpskih mladića u bivšoj JNA, do sada je prvi i jedini istraživao Nihad Halilbegović i dokaze do kojih je došao objavio u svojoj knjizi dramatičnog naziva „Mama, moram im glavu dati“.

-U bivšoj JNA je nestalo i ubijeno između 150 i 200 nesrpskih mladića, od toga ubjedljivo najviše Bošnjaka. Bili su to mladići koji još nisu bili oženjeni, to su momci koji su danas trebali imati svoje familije. Većina ih se vode kao nestali. Prema evidenciji Nihada Halilbegovića, 44 mladića iz bivše JNA je ubijeno za samo deset dana rata u Sloveniji. Kada je doktor Senahid Alajmović otvorio limeni sanduk, na dan dženaze u gasulhani u Ugorskom kod Vogošće, utvrdio je da je rahmetli Mevludin ubijen iz pištolja iz neposredne blizine, a ne kao što je pukovnik Nadžak ubjeđivao Mevludinovu majku Izetu da je ubijen „dum dum“ metkom od strane hrvatskih snajperista. Dan nakon Mevludinove dženaze, u Sarajevu j klanjana dženaza i Jusufu Deliću, momku koji je na sličan način ubijen u bivšoj JNA. Zločinac Boro Ivanović, Mevludinov ubica, učestvovao je, pored zločina u Hrvatskoj i u zločinima prilikom ulaska u nekoliko bosanskih gradova, zbog čega je nagrađen unaprjeđenjem u čin generala i postavljanjem za komandanta Novosadskog korpusa Vojske Jugoslavije. Republika Hrvatska za Ivanovićem je raspisala potjernicu i smatra ga odgovornim za ratni zločin nad nekoliko stotina civila.

TV 28.06.2011. Pukovnik bivše JNA Boro Ivanović pod sumnjom za ratni zločin - www.sib.hr

U JNA je likvidirano 213 bh. regruta

Istina je, da nije bilo jucerašnjeg poziva Oslobodenju Nihada Halilbegovica, ne bi bilo ni ovog podsjecanja na 4. septembar od prije 22 godine kada je, u noci, u kasarni u Osijeku, ubijen na spavanju, zajedno sa još trojicom regruta, tada 20-godišnji Sarajlija Mevludin Kulic.

Njegovu, ali i smrt drugih mladica, u to vrijeme pripadnika JNA, opisao je u svojoj knjizi naš sagovornik, koji se juce prisjetio tih dogadaja.

Svjedocenje oca Pašage

“Mevludinu i pomenutim vojnicima je bilo naredeno da pucaju u cetvoricu hrvatskih zarobljenika. Odbili su, i potpukovnik JNA Boro Ivanovic je iz pištolja ubio svu cetvoricu. Jedan od ocevidaca ovog zlocina, vojnik A. M. je o tome obavijestio Mevludinovu majku”, kazuje Halilbegovic, napominjuci:

“Ivanovic je kasnije komandovao rušenjem Osijeka i Vinkovaca, a ucestvovao je i u zlocinima nad Bošnjacima Zvornika i Vlasenice. Poslije je unaprijeden u cin general-potpukovnika, i imenovan za komandanta Novosadskog korpusa. Kao gradski sekretar za NO Sarajeva pratio sam njegova zlodjela, i znam da do sada za njih nije procesuiran”, kaže Halilbegovic.

Mevludinova majka je za TV Hayat ispricala da je svoga rahmetli sina 19. marta ’91, uz pocasti, kako je to tada bio obicaj, ispratila u JNA, u Petrovac na Mlavi, a cetiri mjeseca kasnije on je prekomandovan u Osijek. Deset dana prije njegovog ubistva, mladica je posjetio otac Pašaga, koji je Halilbegovucu posvjedocio: “Dvadeset dana su jeli samo hljeb. A u kasarni su bile same kokarde.”

Dva dana prije smrti, Mevludin je telefonom razgovarao s majkom, i plakao: “Govorio mi je: mama, zašto da poginem, zašto glavu da izgubim. Smirivala sam ga, a on je nastavljao: moram im glavu dati i gotovo, cuvaj ostalu djecu”, ispricala je našem sagovorniku Izeta, koja je, saznavši za Mevludinovu smrt, odmah nazvala kasarnu.

Neki oficir joj je rekao: “Vaš sin je bezbjedan, ne brinite.” Ni sat, dva kasnije, došao im je kuci, u Vogošcu, pukovnik JNA (kasnije oficir bh. armije), i saopcio da su Mevludina “snajperom ubili dum-dum metkom hrvatski policajci”. Okupio se narod oko ocajne majke, pitali su pukovnika, zašto ubijate našu djecu, a ovaj je odbrusio: “Pitajte Tudmana…” Narod je zagalamio, a pukovnik je uzvratio “da je išao sto puta na Kosovo, ali da na ovakvu brutalnost (naroda) nije naišao”, piše Halilbegovic u knjizi.

Pištoljem, a ne dum-dum metkom

Na osmrtnici poslatoj Mevludinovim roditeljima, umjesto grba SFRJ ili pecata OSSFRJ stajao je pecat Republike Srbije sa cetiri S, cirilicom, i lažno mjesto smrti: Beograd, Savski venac: “Javljeno im je da ce sanduk s rahmetli Kulicem doci 6. septembra, na aerodrom. Mi, iz PL-a, u kojem tada nije bilo nijednog oficira, pogotovo ne ovih koji se danas otimaju o PL, organizirali smo docek, i kolona od više hiljada gradana, s svim taksistima, s r. Sunulah Pašicem na celu, krenula je prema aerodromu. Cekali smo do 13 sati, i na kraju sam ja odreden da upitam šta se dešava. Pustili su me u aerodrom, i zakljucali  vrata. Umjesto odgovora, cuo sam psovanje Alije, SDA, muslimana, neki oficir je drsko rekao da je sanduk odvucen u Vojnu bolnicu. Vrlo dostojanstveno, naša kolona se okrenula nazad. U bolnici, neki iz JNA su majci nudili novac samo da se sanduk ne otvara. Na groblju smo ga otvorili. Kamerom sam napravio snimke, a  ljekar dr. Senahid Alajmovic je utvrdio ono što se vidjelo golim okom: Mevludin je ubijen iz neposredne blizine, pištoljem”, govori Halilbegovic, komandant Prvog štaba PL-a, gradski sekretar NO, tvrdeci da su temelji odbrane BiH i Sarajeva udareni ’91. godine.

Ponavlja, bez oficira. U svojoj knjizi, nazvanoj prema Mevludinovim rijecima: Mama, moram im glavu dati, on je opisao ovo i druga ubistva regruta JNA, naveo imena njih 213 iz BiH, likvidiranih od 27. juna, kada je poceo rat u Sloveniji, do kraja 1991. Istražio je i smrt 67, takode u knjizi navedenih, regruta Albanaca: “U popratnim pismima stajalo je da su izvršili samoubistvo”, kaže Halilbegovic, za drugu priliku ostavljajuci pricu o onima koji su spašavali mladost regije, a na prvom mjestu, istice, to su bili SDA, PL kao i Forum roditelja Svi za sve, formiran maja ’91. u njegovoj kancelariji, nakon hickokovskog davljenja vojnika u Splitu… Današnji borci za PL fotelje o tome mogu samo citati iz Halilovih knjiga…