ZAŠTO JE SUŽIVOT U GUNJI MOGUĆ, A U VUKOVARU NIJE?

Nakon katastrofalnih poplava, koje su sredinom svibnja ove godine zadesile županjsku Posavinu, razgovarali smo s glavnim imamom Islamske vjerske zajednice na području Vukovarsko-srijemske županije sa sjedištem u Gunji gospodinom Idrizom efendijom Bešićem, imamom hatiba i muallima u džematu Gunja. Gospodin Bešić je i bivši član Islamskog sabora u Republici Hrvatskoj.

Gospodine efendija Bešiću pojasnite nam, molimo Vas, sve ove silne nepoznanice kao što su efendija, imam, hatibi, muallimi i džemat?
Sve su to arapski nazivi za glavnog vođu ili poglavara jedne manje muslimanske lokalne zajednice. Arapski se to kaže džemat. Imam predvodi popodnevni namaz (molitvu) petkom u džamiji. Hatibi i muallimi su muslimanski vjernici koji redovito dolaze na molitvu petkom i nastoje što savršenije uskladiti duh i tijelo u molitvi, drugim riječima ono što ovdje čuju kako to lakše pretočiti u svakidašnji život - pojasnio nam je efendija Bešić.

Još Vas molimo da za naše čitatelje objasnite i  razliku između pojmova "musliman" i "Bošnjak"?
Musliman je pripadnik jedne vjere, a Bošnjak jedne nacije. Bošnjak sam po rođenju, a po svjetonazoru sam musliman! Do sada su nas u Bosni i Hercegovini nazivali različitim imenima. Problemi uvijek nastanu kad se politika umiješa u sve pore društvenog života, a to onda više nije politika nego politikanstvo!

 

Ratovi, poplave, potresi i druge elementarne nepogode uglavnom ljude podijele pa se javljaju prijepori koji ih više razjedinjuju nego ujedinjuju. Osjećaju li se u Gunji  veći  prijepori između većinskog hrvatskog i katoličkog stanovništva i Bošnjačko-muslimanskog?

Nas u Gunji krasi, već desetljećima, tolerantnost i međusobno uvažavanje drugih i drugačijih. Prema popisu župljana rimokatoličke župe sv. Jakova ovdje u Gunji - tzv. "status animarum" (popis duša u jednoj župi) prvi nekatolik, koji se naselio u ovoj župi došao je 1921. godine. Čovjek je došao ovamo "trbuhom za kruhom" jer je ovdje bolja zemlja, ovdje se bilo i lakše zaposliti kao šumski radnik ili pak radnik u ovdašnjoj ciglani. Masovnije doseljavanje Bošnjaka dogodilo se nakon Drugog svjetskog rata. Danas nas je ovdje oko 29 %. Većinski narod su Hrvati. Panoramom mjesta dominira novoizgrađena katolička crkva sv. Jakova, apostola i pored nje stara župna crkva, zaštićeni  spomenik kulture iz 1848. godine. Tu je i naša bogomolja sa svojim minaretom. Naša džamija je najstarija u sadašnjoj Hrvatskoj. Otvorena je u rujnu 1969. godine. Ja sam u Gunji od 1981. godine, dakle pune 33 godine. Mogu se pohvaliti da imam izuzetno dobru suradnju sa ovdašnjim katoličkim svećenicima, a i drugim vjerskim vođama, kao i sa svim ljudima koji žive na ovom području. Naša djeca imaju vjersku pouku u ovdašnjoj osnovnoj školi i trenutno imamo oko 200 naše djece koja pohađaju muslimansku vjersku nastavu. Imamo i dva KUD-a. Uz džamiju tu je i naš vjerski centar u kojem je trenutno smještena pučka kuhinja. Rad pučke kuhinje uvelike pomaže i Caritas Đakovačko-osječke nadbiskupije. Svakog dana pripremamo oko 1600 toplih obroka. Imamo i svoje groblje. Sve su to pozitivne činjenice i nema razloga za neke veće prijepore. Odgovorno tvrdim da se u Gunji ne može govoriti o nekom suživotu između Bošnjaka i Hrvata, muslimana i katolika, nego o istinskom životu jednih i drugih. Ovdje se osjećamo kao jedno! Kad je bilo najteže ja sam bio i član HDZ-a, ne radi svoje vlastite koristi nego da pokažem drugima da možemo i moramo zajedno!

Nije suživot nego istinski život

Odgovorno tvrdim da se u Gunji ne može govoriti o nekom suživotu između Bošnjaka i Hrvata, muslimana i katolika, nego o istinskom životu jednih i drugih. Ovdje se osjećamo kao jedno!

 

Efendija Bešić, Vas često viđamo na ekumenskim skupovima, viđamo Vas redovito i u Bleiburgu na komemoraciji Bleiburških žrtava, čujemo da ste vrlo aktivni i u životu lokalne zajednice.
Ja sam upravo i birao jednu ovakvu višenacionalnu i vjerski različitu zajednicu. Dolazim iz Gračanice gdje su Bošnjaci i muslimani najbrojniji i gotovo jedini narod u tom gradu. Mene privlači, kako se to danas popularno kaže, multi-kulti, drugim riječima više konfesionalnost i nacionalna raznolikost. To su za mene izazovi i zato me možete vidjeti na svim tim mjestima koje ste spomenuli, ali i na drugim mjestima koje niste spomenuli. Neko vrijeme bio sam aktivni član u mjesnom odboru i dobro smo surađivali. Ovo je bilo posebna važno tamo devedesetih godina kada su se ovuda motali svakojaki uljezi sa ovakvim ili onakvim idejama i prijedlozima. Mi smo bili i ostali jedinstveni! Bio sam i član Islamskog sabora u Republici Hrvatskoj pa sam kao izaslanik naše zajednice sudjelovao na Komemoraciji svih žrtava partizanskog terora ubijenih na Bleiburškom polju. Ja i sad, kad više nisam član Islamskog sabora u Republici Hrvatskoj, redovito sudjelujem na toj komemoraciji i predvodim namaz (molitvu) na arapskom jeziku. U Bleiburgu je pobijeno više muslimana i Bošnjaka nego 1992. godine u Srebrenici. Govori se o brojci od 50 000. Bleiburg je najveće ljudsko stratište u Europi. Partizani su na Križnom putu ubili, govori se o brojci između 200 i 300 000 nevinih ljudi, koji su se nakon poraza i odloživši oružje, predali njima u ruke.

O vukovarskom problemu

U Vukovaru treba više otvorenosti i spremnosti na dijalog. Ja bih rekao treba staviti karte na stol. U Vukovaru su bili stranci, ljudi koji ne žive tu, zakuhali, zavadili i sad neka drugi rješavaju. Istinski Vukovarci moraju sami riješiti svoj problem.

Što mislite o dvojezičnosti u Vukovaru i koji je Vaš stav?

Nema zemlje na svijetu koja je u potpunosti jednonacionalna. Kao što je za suživot potrebno najmanje dvoje, isto tako je i za svađu potrebno najmanje dvoje ili dvojica. Srbi vode "politiku krda" - drugim riječima što misli vožd moraju svi misliti. U Vukovaru treba više otvorenosti i spremnosti na dijalog. Ja bih rekao treba staviti karte na stol. U Vukovaru su bili stranci, ljudi koji ne žive tu, zakuhali, zavadili i sad neka drugi rješavaju. Istinski Vukovarci moraju sami riješiti svoj problem. Treba ukinuti paralelne škole, vrtiće, klubove, dva paralelna tumačenja najnovije povijesti. Prema srpskim kazivanjima izvjesni Šoškočanin i kako piše na njegovom mauzoleju "komandant za obranu Borova, poginuo za otadžbinu" je narodni junak i dok srpska djeca uče u školi da je 1991. godine dogodio se građanski rat, dotle nema suživota u Vukovaru. Srbi su u onoj državi bili privilegirani, pa im to sada nedostaje. Uvijek žele biti prvi i da oni jedini vode politiku. Ako nije tako onda netko namjerno zamuti bistru vodu, jer uvijek ima onih koji žele loviti u mutnom na ovaj ili onaj način. Najnoviji primjer: srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić hrvatskoj djeci u Subotici daje knjige za učenje na ćirilici, a u Vukovaru se traže dvopisamski natpisi po čitavom gradu. Što je to drugo nego pokušaj negiranja drugih i drugačijih i posezanje za tuđim prostorima? Stoga  zagovaram pijetet u gradu na Dunavu kako prema ubijenim tako i živim Vukovarcima. Nakon svega što je grad proživio ne treba ponovno otvarati rane koje još nisu zacijelile.